Memento

Miladin Šobić

Pjesnik studentske sobe

Jovan Krušić, Nikšić

Omaž Miladinu Šobiću možda nije umjesno počinjati godinom rođenja, jer još od vremena kada je njegova muzika postala javna u njemu se prepoznao glas koji će nadživjeti mnoštvo generacija. To bi moglo da znači da je u svojim pjesmama dostigao onaj status klasične melodije, kakav se prenosi s koljena na koljeno kao nešto što traje od prapočetka. U vremenu gdje je upitno šta je muzika, koja muzika, kultura slušanja muzike, Šobić putuje ulicama Nikšića. Pri svakom susretu, čuje se čuvena rečenica svih nas: „Eno ga Šobić.“

Tretiramo ga kao nešto odvojeno od nas samih, nedodirljivo.  

Mnogi su pisali o Šobiću, naglašavali da je jedan od najvećih gubitaka jugoslovenske muzike trenutak kada je Šobić okačio „gitaru o klin“. Đorđe Balašević je u tom činu vidio i lični poraz. U stvari, nikada se istinski nismo zapitali kako je to kada umjetnik zauvijek silazi sa pozornice. Bekim Fehmiu je nakon svog istupa zaćutao i Branka Petrić je opisivala da se on zatvorio u sobi, djeca bi privirila na vrata i vidjela da on sjedi i ćuti.

Ne mogu da zamislim kako je to bilo kod Šobića. 

Pozornica na kojoj se našao Šobić bila je prilika da se komunicira sa publikom, da publika može da osjeti kako ona nije samo nijemi posmatrač. Svaki slušalac pronašao je mjesto i dobio prostor da u sebi probudi one plemenite osobine, za koje je potrebna posebna gitara.

Pjesma „To sam ja“ pojavila se 1975. godine. Ona je nezvanična studentska himna u Dubrovniku. Oni „savremeniji“ koji vole Šobićevu muziku isto tako preferiraju „Ajšu“ i vraćaju se u studentske dane koji nas ljuljaše „kao more barku“. Nostalgično se vraćamo tim ljubavima, neprospavanim noćima za kartaškim stolom, ružnim studentskim sobama. Svakako, neminovan je komparativni faktor iz njegovih pjesmama i sadašnjeg vremena. Uočili bi da tu „desetku iz drugarstva“ rijetko dajemo.

 Šobić je objavio dva albuma, „Ožiljak“ i „Umjesto gluposti“. Treći album je bio spreman, ali on nije ugledao svjetlost dana. U ova dva albuma nalaze se najveće pjesme ovog nikšićkog kantauora. Šta je karakteristično za Šobiće pjesme? Kritika uočava kako čitalac prepoznaje da postoji jedna nepomirljivost sa činjenicom da poznati nikšićki kantautor je sebe upisao (na drugačiji način) u „klub 27“. Muharem Bazdulj je zapisao da se u njegovim pjesmama prepoznaje „iskrenost, naivnost i elementarno poštenje mladosti neiksvarene cinizmom i kompromisima, posebno u pjesmama u kojima se, kao, svjesno pokušava biti duhovito mudar“. Poznati rok kritičar Petar Janjatović objavio je „Ilustrovanu JU rok enciklopediju“, u koju je uvrstio Šobića.Izjavio je: „Akustična muzika je i kod nas i u svijetu tih ranih sedamdesetih obilježila popularnu muziku. Karakterisale su je emotivne melodije i tekstovi poetske snage. To su upravo osobine koje krase Šobićeve pjesme. On se tokom kratke karijere na prisan način obraćao vršnjakinjama i vršnjacima. Na svu sreću i sljedeće generacije su takođe iznjedrile njegove, mnogo mlađe vršnjake, koji njegovu muziku (p)održavaju do današnjih dana.“

Kada se pojavio album „Umjesto gluposti“ dao je nekoliko intervjua.

Godine 1982. Šobić je dao jedan intervju i rekao da on nije muzičar koji se dodvora generaciji, već se radi o jednoj prirodnosti i tekstovima koji afirmišu temu ljudske plemenitosti, humanosti.

Gabor Lenđel je vrlo važna figura u stvaralaštvu Miladina Šobića. Lenđel je bio producent i aranžer oba albuma koja su objavljena za „Diskos“. Tu se desilo i prijateljstvo, ali saradnja je bila vrlo neobična. Kako je Gabor Lenđel opisao saradnju koju su oni imali:

„Teška srca je prihvatao kada sam mu neke pjesme skraćivao ili mu predlagao da skrati tekstove. Bio je suviše vezan za svaki stih. Jednom prilikom kada sam mu rekao da je pjesma suviše duga i da bi trebalo da je skrati, rasplakao se i rekao mi je da mu oduzimam dijete. Međutim se ispostavilo da sam bio u pravu i poslije je to priznao.“

Šobić se kreće ulicama Nikšića, u autu koje je zrelo za otpad. Rijetki su oni koji žele da se slikaju sa njim, ali je on neko ko ne želi bilo kakvu vrstu javnog istupa ili reklamiranja. Na neki način postoji zazor od pomisli da priđeš nekome ko je postavio granicu između privatnog i profesionalnog. To je potppuno prihvatljivo i nešto što njegovu publiku drži na onom mjestu koje ona zaslužuje. Siguran sam da bi se ideal svakog poštovaoca Miladina Šobića urušio kada bi upoznao čovjeka od krvi i mesa.

Sudbina Miladina Šobića izašla je iz neke priče, romana. Bukovski ima jednu pjesmu u kojoj kaže:

„a šta da su streljali Dostojevskog?“

Pred Šobićem je bio svijet, tek je počeo da živi i stvara. A šta da je nastavio?

U jednom inervjuu iz 1982. na konstataciju novinara da je to čovjek bez adrese, kako živi u hodu i na pitanje ima li snage, odgovorio je:

„Snagu sakupljam u kontaktima sa ljudima. Iz tih susreta i nastaju moje pjesme. Ja sve moje pjesme mogu ljudima da pokažem i nimalo se ne uplašim da će to promijeniti jedan moj mir, jedan moj način hoda kroz život. Koliko god susreti sa ljudima bili ovako lijepi, ja ću uvijek imati snage i uvijek ostati ovakav. Naravno, sa gitarom u ruci.“

          Kad stigne gradski autobus

          možda siđe Marija...