Memento
Strast za slobodom, istinom i demokratijom Borislava Pekića
Jovan Krušić
Kada istražujemo biografiju neke znamenite ličnosti, tražimo, ponekad, riječi koje bi najbolje opisale njen život i koje bi bile lajtmotiv svega što ta ličnost predstavlja. To može da se pronađe kod Borislava Pekića, tako da je strast prema slobodi, istini i demokratiji bila taj fundamentalni misaoni ključ za razumijevanje ogromne literature i političke borbe Borislava Pekića.
Priča o Borislavu Pekiću jeste saga o demokratiji i slobodi kao pečatu njegovog puta od školskih dana do kraja života. Manje su poznati počeci, motivi zbog kojih je Pekićeva porodica često morala da mijenja mjesto boravka. Priča koja je u vezi sa njegovim ocem Vojislavom Pekićem, i očevim pristupom prema vlastitom identitetu, nesalomivim čvrstim karakterom i stavovima jeste na neki nači i genetsko nasljeđe Pekićevog stvaralaštva. U vrijeme okupacije Italijana na Cetinju, Pekićev otac odbija da se izjasni kao Crnogorac, pa je faktički pobjegao, protjeran iz Crne Gore.
Period posle Drugog svjetskog rata predstavlja mučan život Borislava Pekića. Formira se privremena DFJ a vladu čine: NKOJ, pripadnici kraljeve vlade u egzilu, neke političke stranke (među njima i Demokratska stranka). List Demokratija oštro je napadao svaki vid saradnje sa KPJ. Vlada je funkcionisala, ali vremenom mnogi nisu bili zadovoljni i oštro su kritikovali njen odnos prema štampi, slobodi govora. Simbolično prisustvo opozicije u skupštini 1945. Pekićeva družina posmatrala je kao izdaju. Nezadovoljstvo radom Vlade pokazale su srpske stranke, koje su posle rata optuživali za kolaboraciju. U jednom svom djelu Pekić je zapisao da se čekala sloboda i pjesma, ali ne ta sloboda i ne ta pjesma.
List Demokratija je list o kojem se vrlo malo zna, ali koji je posmatrano iz današnje perspektive nevjerovatan. Zna se da je to bio jedini opozicioni list toga vremena. Pekić je u ovom listu imao vrlo zapaženu ulogu. Nakon oslobođenja Beograda, Pekić pristupa raznim organizacijama, prije svega antikomunističkim. Svoje djelovanje vidio je u ovom listu,prvenstveno kroz Demokratsku omladinu. U njemu se prepoznao mladi bunt, znanje, ljubav, ali je kao reakcija proradila ideologizovana svijest običnog čovjeka, koji je u ovom listu prepoznao antirevolucionarne i antinarodne elemente. Članove lista Demokratija tretirali su kao izdajnike. To je zapisao Srđan Cvetković, mlade skojevce koji su palili taj list, a ulične prodavce prebijali, otimali list, palili benzinom. Ni to nije bilo dovoljno, nego su palili odjeću i ruke onima koji su taj list prodavali. Milan Grol je tim povodom istupio i dočarao da treba da se bavimo sadašnjošću, i da bi uredili svoj život moramo da ga gledamo onako kako on sada izgleda.
Reagovao je Tito, koji je nastojao da mistifikuje ulogu i djelovanje SKOJ-a, da sa sebe skloni svu odgovornost, pa je istakao kako sve njih zanima šta Grol ima da kaže u Demokratiji.
List Demokratija vidio je to na drugačiji način i imao je odgovor:
Predizborka
Nemoguća to je zbrka
To jahaču kvari slavu
samo jedan konj se trka
pretiče ga konj za glavu
ko je brži od zelenka?
Al i njemu ćar je lepa
sustiže ga samo senka
jer je brži on od repa!
List je izlazio od 27.septembra do 8. novembra 1945. godine i to samo sedam brojeva. Problematizovao je zloupotrebu vlasti, odnos vlasti prema izbornom sistemu. Milan Grol je nosio potpis u većini komentara, kao urednik i predsjednik Demokratske stranke. Na nekim mjestima može se prepoznati Pekić. Prvi broj lista Demokratija na naslovnoj strani imao je tekst „Istina pre svega“. Javni nastupi, predizborna atmosfera dodatno su podgrijavali negativan odnos oko lista i imali su za cilj potpuno gušenje svake slobodne misli, koja bi bila suprotna tekovinama NOB-e. Na primjer:
„Tu smo opoziciju u ratu tukli ne gumenim nego onim pravim čeličnim kuglicama.“
Milovan Đilas na mitingu na Slaviji, 7. oktobra 1945., pred 70000 ljudi
„Pravdu treba da dele ljudi koji znaju da čuvaju tekovine NOB-a...“
M. Minić na Zakonodavnom odboru, Politika, 5. septembar 1945.
„Dole Grol fašista!“
„Smrt Grolu!“
Ovakav odnos nastaviće se. Podsjeća Pekić da je početkom 1946. godine urađena takva hajka i progon antikomunista među učenicima po cijeloj Srbiji. Treća beogradska gimnazija u Beogradu bila je primjer represije, batinanja Pekića i četrdeset i dvoje učenika. Svi iz SKOJ-a koji su učestvovali u toj, tzv, „topli zec“, akciji kasnije su samo prošli kroz isti proces. U čemu se sastojala krivica, opisaće Pekić, a što je zapisano kod Srđana Cvetkovića:
„Ne sećam se u čemu se sastojala moja optužnica. Mislim između ostalog, u mojim otvorenim napadima na marksizam na časovima, u propagandi protiv akcija narodne omladine, ali jedna od najvažnijih bila je uredništvo gimnazijskih zidnih novina. Uredništvo je prelazilo sa jednog na drugi viši razred i u decembru 1945. došao je red i na nas. Sekretarijat narodne omladine bio je prijatno iznenađen, kad smo se, ni od koga naterani, F. i ja ponudili da posao obavimo. Radili smo nekoliko nedelja vredno i jednog dana zidne novine, raskošno tehnički opremljene, osvanule su na ulaznom predvorju. Vek im je na žalost bio vrlo kratak. Skinute su istog danakada ih je pročitao neko pametniji od aktivista. To što su članci obrađivali neke važnije datume iz vizantijske istorije, procedure pri pravljenju anilinskih boja, mehanizam američkog dvodomnog parlamentarizma, britansku pobedu kod El Amajena, biografiju Tomaža Masarika, itd. već je bilo dovoljno, ali je našu uredničku karijeru prvenstveno pokopala činjenica da se u celim novinama ni jedan jedini put nije spomenula Partija, ni narodnooslobodilačka borba niti jedna od tema tada u modi...“
O tom vremenu Pekić piše nevoljno, kada su dječaci od dvanaest godina uzvikivali „Smrt“.
On je nastojao da bude drugačiji od ustaljenog obrasca ponašanja i kroz način odijevanja i obraćanja. Tako je slavio krsnu slavu, Božić, Srpsku novu godinu, obraćao se sa gospodine, a ne druže, nosio je šešir, a ne kačket, izbjegavanje odlaska na radne akcije, odlasci na projekcije američkih filmova, učenju engleskog jezika, a ne ruskog itd. Jasno je da je Pekić vodio računa da njegova kritička misao, nedvosmislena, bude obrazac ponašanja, stila, ali i prkosa. On je uvijek bio u sukobu sa autoritetima. Iako 1945. Pekić nije dobio izbore, nije se obeshrabrio, nego je nastavio sa političkim angažmanom, sve do zatvora.
Vrijeme posle Drugog svjetskog rata ne uklapa se u sliku Jugoslavije koju smo imali 70-ih i 80-ih godina. Prosto je nevjerovatno da su svaki plamen kritičke misli odmah gasili. Hapisli su članove svih organizacija (koje su imale srpski predznak) i slali ih u zatvor. Igora Vasiljeva nisu mogli da pošalju u zatvor, jer je bio maloljetnik, ali su mu kasnije ponudili da bude dio Udbe. Pošto je to odbio, poslati su ga u zatvor.
Savez demokratske omladine Jugoslavije trebalo je da bude alternativa Ujedinjenom savezu antifašističke omladije Jugoslavije. Jedan od idejnih tvoraca SDOJ-a bio je Pekić. Nije slučajno što obje organizacije u izgovoru djeluju vrlo slično. Zastupali su težnju da je vrijeme u kojem žive vrijeme totalitarizma, protiv kojeg se treba boriti. Oni su lijepili brošure, štampali letke i potom ih distribuirali. To je bio alarm za sve u državi, da ovoj organizaciji stanu na put. U novembru 1948. od strane UDBE uhapšeni su članovi ove organizacije, a u maju, između 5−8. održano je suđenje. Optuženo je dvanaest osoba, uglavnom gimnazijalaca, i osuđeno na ukupno 122. godine zatvora. Pekić je osuđen na 10. Kada se žalio, onda je dobio 15. godina zatvora. U optužnici se navodi da su formirali organizaciju koja je imala neprijateljske motive prema Narodnoj omladini, prije svega opstrukcije u radu te omladinske organizacije. Pekić je kasnije zapisao da u optužnici stoji kako su imali organizovane akcije prema SKOJ, praktikovanje vjerskih praznika i časova vjeronauke. Konkretno Pekić je dovođen u vezu sa četništvom 1945. godine, tj. bavio se neprijateljskom djelatnošću. Pripisali su mu kako je u povratku u Beograd nastavio sa svojim izdajniičkim djelovanjem, kako je bio član raznih izdajničkih organizacija. Pekić je u ovoj priči djelovao kao neko „zrno prašine“, koje se suprotstavilo jednoj mašineriji.
Borio se za demokratiju.do poslednjeg dana, čak i na robiji. Demokratiju je vidio kao nešto što mora da ima nacionalne korice. O demokratiji je rekao:
„Stoga, kao demokrati, nikad ne dopustimo da budemo uvučeni u veštačku dilemu izbora između nacije i demokratije. Jer za demokratiju je nacija njena nužna stvarnost, za naciju je demokratija njen izabrani cilj.
Demokratija i Nacija – DA!
Demokratija ili Nacija – NE!“
I u zatvoru je imao grupu ljudi koji su bili obrazovani, sa kojima je dijelio iste vrijednosti. Tako da, ako se napravi neka paralela, u zatvoru su bili slobodniji, jer su imali veću slobodu govora. Međutim, i tu je bilo doušnika. Zatvorenici, ako bi ih otkrili, fizički su ih mučili, dok je Pekić imao jedan ležerni, demokratski pristup, kako je bolje ne dirati ih, već samo se distancirati i biti obazriv šta govoriš u njihovom prisustvu, jer u suprotnom dovešće druge, pa će čovjek biti na početku. Ali u to vrijeme spas je našao u čitanju. Pomilovan je 1953. godine (nakon smrti Staljinove, promijenila se i slika Jugoslavije prema političkim zatvorenicima). Koliko je bio dosljedan, karakterna ličnost, govori i anegdota prilikom izlaska iz zatvora. Dobio je svoje stvari, ali je nedostajalo njegovo penkalo, koje je dobio za rođendan. Tražio je da mu ga vrate, maltene je došlo do incidenta. Pekić to opisuje detaljno. U njihovim očima on nije djelovao normalno. U tako važnom trenutku, posle pet godina robije, konačno slobodan i traži nalivpero. Oni su mu nudili druga penkala, izvadili su jedno iz fioke, koje je bilo bolje, ali je on ostao principijalan. Oni su se konstatovali, pa su htjeli da mu daju tri nalivpera. Htjeli su da ga vrate u zatvor, pa su ga na kraju izbacili.
Pekić objašnjava da je to nalivpero metafora, nešto od čega se ne pravi pitanje, ali se mora praviti, jer ako se pristane na bilo kakve sitne ustupke, na ukidanje prava na sitno, onda će se prihvatiti sve ono što iza toga slijedi.
Zakon zavisi od malih stvari.
