Memento

Popa i Mihiz – stogodišnjaci srpske kulture

Jovan Krušić, Nikšić

Povod da se prisjetimo Vaska Pope u 2022. godini jeste stogodišnjica njegovog rođenja, ali u ovoj godini ličnost koja, takođe, zavređuje pažnju jeste i Borislav Mihajlović Mihiz, kritičar koji je pravovremeno prihvatio neobičnu poeziju Vaska Pope, dajući joj zamajac u godinama kada je Popa često bio osporavan od književnih kritičara. Inače, kako je neko posvjedočio, za naraštaj mladih pjesnika iz tog poslijeratnog perioda, Vaska Popu, Miodraga Pavlovića i Borislava Pekića, Mihiz je učinio je više nego njihovi roditelji. Zaista isti taj novi modernistički šmek koji su ovi pjesnici i pisci donijeli u srpsku posleratnu ephu Borislav Mihajlović je unio u književnu kritiku. Otuda se i njegov ime uvijek mora spominjati prilikom osvrtanja na godine novog modernizma u srpskoj poeziji.

Popine pjesme danas su podjednako dramatične, podložne komentarima, citiranju i recitovanju. Pogotovo se to prepoznaje među savremenim pjesnicima koji su pisali, kako sami ističu, pod uticajem ovog pjesnika. Kako je Mihiz ocijenio Popu i Pavlovića i njihov ulazak u srpsku poeziju može poslužiti kao podsticajna preporuka i savremenim čitaocima da se zainteresuju za te burne pedesete godine prošlog vijeka. Mihiz je istakao da su njih dvojica, ono što su u svom vremenu bili Dučić i Rakić i Crnjanski i Petrović. Nije slučajno što ih kritika spominje i u svojim studioznim analizama dovodi u vezu kao predstavnike preporoda srpskog modernizma. Mihiz je 1955. godine o njima zapisao da „sve dok budu čitani vezivaće ih zajedno lancem istovremenosti njihove pojave i značaja, mada se možda nikad dva pesnika od tako različitog zrna nisu zajedno javila u našoj književnosti“. Godine 1952. Pavlović je objavio „87 pesama“ a Popa 1953. objavljuje zbirku pjesama pod nazivom „Kora“. Pojava ovih zbirki vrlo oštro je podijelila čitalačku javnost. Duh socijalističkog realizma nije bio prisutan, pa je između ostalog i to jedna od zamjerki. Naročito je poznata kritika Milana Bogdanovića koji je pjesme Vaska Pope okarakterisao kao nadrealističko buncanje bez smisla. Dok čitamo Popine pjesme iz ove zbrike, potvrđuju se Mihizove riječi, da je jasna preciznost u formi. Ako bi neko pokušao da jednu riječ zamjeni drugom „survaće se cela građevina“. „Kora“ je osvježila srpsku modernu poeziju, napravila ozbiljan zaokret, ali su u toj jednostavnosti mnogi pronalazili prostora da napadaju. Tanasije Mladenović piše da se „Kora“ neće dopasti ni prosječnom čitaocu ni književnom kritičaru koji od pjesme očekuje da bude „shvatljiva i pristupačna“. Milosav Mirković je oštar u svojim ocjenama gdje u naslovu „Suva Kora Vaska Pope“ ne vidi zajednicu osjećanja, da se njegovom poezijom može oduševiti samo pjesnik.

S druge strane, veliki je broj onih koji su stali u odrbanu ovog pjesnika. Miodrag Kujundžić dao je niz pohvala i analiza, krajnje objektivnih, bez želje da se upusti u neargumentovanu analizu. Naprotiv, piše kako je Popa „dokazao da je svaka tema dostojna umetnikove preokupacije“, a da je kritika prema autoru pristupila „kao naručilac a ne kao analizator“. Zoran Mišić je stao je u odbranu i vrlo studiozno argumentovao stihove i one nedoumice koje su se pojavile u književnim krugovima temeljito razobličio. Postavlja se pitanje šta je to u pjesmama Vaska Pope problematično? Iako prepoznajemo otklon od nadrealističkog, prisutno je iracionalno. Kritika se usuđeje da kaže da je prisutvo racionallnog i iracionalnog veoma autentično.

Suštinski, tadašnja kritika je iz subjektivnih i veoma ličnih početnih stavova imala već izgrađenu sliku o tome kako treba da izgleda savremena poezija i koje teme treba zastupati. Možda najbolje viđenje i „dolazak“ Pope dao je Miodrag Pavlović u tekstu „Od kamena do sveta“. Pavlović opisuje ulogu i uticaj koji je poezija imala, da je „najviše ugrožena od same sebe, opsasnošću od sile večitog obnavljanja“. Pavlović jasno naglašava da nema reprezentnijeg pjesnika od Vaska Pope, pjesnika koji je napravio veliki zaokret u srpskoj poeziji i dao joj život. Nesporno se prepoznaje uticaj nadrealizma i to Pavlović prepoznaje kod Pope i zapisuje da autor koristi „elemente nadrealističke poetike ali ih potčinjava strogoj disciplini koju nameće unapred utvrđena poetska zamisao“. Tekst Miodraga Pavlovića koristan je jer se detaljno pristupa ključnim tačkama Popinog stvaralaštva. Sažetost jedna je od knjučnih riječi Popine poezije, ali kako se dalje kaže „samo jednim delom ta sažetost je posledica modernog stremljenja, prilično univerzalnog ka konciznom, epigramskom obliku“. Popa koristi sve one teme koju su karakteristične za naše narodne običaje, ali su u Popinoj poeziji samo nagovještaj. Vidi se da u tim motivima nemamo idiličan, realističan kraj, već se ostavio prostor da se do takvog kraja dođe. Pavlović prepoznaje da rekviziti, koje Popa koristi, nemaju neki poseban epitet ali opet „nadmašuju klasične forme“. Angdote o Vasku Popi pune su humora, koji bi često imao oblik sarkazma. Tako je rekao konobaru koji mu je poslužio lošu kafu: „Ako je ovo kafa, ja sam Franc Kafka“. Jovanka Singer, zvana Haša, bila je velika ljubav ovog pjesnika. Njoj je posvetio svoje pjesme. Dok je Popa bolovao, ona je u stanju umora uzela tablete za spavanje, kako bi povratila malo sna. Probudio ju je nemir bolničarki, koje su htjele da je izvedu. Tada je shvatila da je on otišao. Sebi nije mogla da oprosti što u tim momentima nije bila budna uz njega. Imao je običaj da za Novu godinu i Božić kupi jelku, koju nije kitio, već se nalazila između njihovih kreveta. Haša je istu takvu posadila na Popinom grobu.