Memento

Radost životu u poeziji Brane Petrovića

Jovan Krušić, Nikšić

Godine 1937. rodio se Brana Petrović, među piscima poznat kao Brančilo, koji ostaje upaćen kao pjesnik urbane kulture, kao „patrijarh moderne srpske poezije“ (Matija Bećković). Petrović je ostavio značajan trag i u novinarstvu. Kao novinar „Borbe“, kao kolumnista NIN-a, urednik časopisa „Vidici“, tokođe je i u „Srpskom književnom glasniku“ ostavio ozbiljan pečat.

Objavio je zbrike pjesama „Moć govora“, „Gradilište“, „Predosećanje budućnosti“, „Odbrana sveta“, i druge. Dobitnik je brojnih nagrada, između ostalih, nagrada „Desanka Maksimović“, „Branko Miljković“ i „Disova nagrada za ukupno pesničko delo“.

Vrijeme nakon Drugog svjetskog rata na obalu izbaca pjesnike čija tematika jeste socijalna (utilitarna) i stavlja fokus na narodnooslobodilačku borbu. Pojavom Vaska Pope i Miodraga Pavlovića stigla je kao najava jedne nove pjesničke generacije, koju pored spomenutih pjesnika reprezentuju Miljković, Raičković, Bećković, Petrović, Crnčević.

Pojava Brane Petrovića u to vrijeme predstavlja svježu krv srpske književnosti. Mihajlo Pantić je zapisao da su Matija Bećković i Brana Petrović svojim stihovima omogućili da srpska književnost na taj način iz faze „osvojenih modernističkih sloboda“ pređe u stepen nove „glasnosti“. Sopstveno osjećanje i pogled na jezik, svijet, predstavlja polaznu tačku poetike Branislava Petrovića. On će unijeti značajne promjene u srpsku poeziju i na taj način ostati veoma prepoznatljiv. Ljubomir Simović je rekao da niko u srpskoj poeziji nije unio toliko humora, ljubavi, toliko živih slika koliko Brančilo. Svojom poezijom dotakao je sve. Kako to kaže Mihajlo Pantić, „sašaptavao se sa Bogom“ i vidjeli smo koliko je to sašaptavanje neobično, ali sašaptavanje sa ženom dalo je potpunu radost životu. Iako je tema smrti veoma izražena u pojedinim pjesmama i kada čitamo vidimo da se autor igra žanrovima i motivima i pretvara ih u „humorno – parodijsku depatetizaciju“.

Radost životu pojavljuje se u mnogim pjesmama. Svakako da je to upečatljivo u pjesmama o Ani. Čitaoca će da zanima ko je Ana i odakle je dobio inspiraciju. Za to je zaslužna njegova supruga Kaća Petrović, a Ana predstavlja naziv njenog alter ega. Pjesme o Ani pune su mističnog, simboličkog, a Ana upletena u sve tajne svijeta. Ani je posvetio nekoliko pjesama. U svakoj od njih lirski subjekt iza Aninog imena vidi vezu sa božanstvom i „da čitav svet postoji zbog Ane“. Vidi se igra riječima i suglasnicima, koji se ponavljaju. Mogli bismo pomisliti da čitaocima to djeluje kao jedna igra, a u stvari je kreacija: „kao da svet stvara“.

Anegdote o Brani Petroviću su nadaleko poznate. Poznato je da je bio neumjeren u svemu. Čuvena je njegova polemika sa Liberom Markonijem. Brana je pokušao da ga udari, a Libero, znatno visočiji od Brane, dočeka ga stomakom. Brana je pao i reče:

- Udari ti mene, Libero.

-  Bez obzira na stas i glas, o veliki Petroviću, ti si gorostas.

Tu su se izmirili.

Tuča o kojoj se naširioko pisalo desila se sa bokserima, u Rumi. Brana je imao veče poezije, nakon čega su otišli u kafanu. Nebo je bilo „poletno, lepo i vedro“. Pod utiskom, Brani su sinuli stihovi: „Plamena zoro ako ostaneš sama u Rumi, dođi k meni“. Naišao je na negodovanje boksera, kojima se stihovi nisu dopali, kako to da zora ne dođe nikom osim Brani, pa je tuča počela. Postoji angdota da je u njegovim posledljim danima čovjek koji je bio sa njim u kola hitne pomoći pitao:

- Nešto ste mi poznati, da niste pesnik?

Brana je odgovorio:

- Ja sam slovoslagač.    

Brana je poznat kao veliki navijač Partizana u čijoj igri je vidio „nešto poetsko“ i kako sam kaže, „pesnik može navijati samo za Partizan“. Odnos pema Partizanu prenosio se i na poeziju. Intervju koji je dao za „Partizanov vesnik“ 1971. godine je ozbiljno svjedočanstvo o ljubavi koju je Brana imao prema Partizanu. Na pitanje zašto kao istinski pjesnik navija za Partizan, reći će: „To pesničko i boemsko u igri Partizana je da među njegovim pristalicama budu i takvi metafizičari kao Duško Radović i Ilija Popovski, takvi humoristi kao filozof Ljuba Tadić, takvi intelektualci i geolozi kao Brana Crnčević i Svetozar Vukmanović, takvi dečki kao što je književnik Zvonko Majdak, takvi empiričari kao Vera Čukić. A teško je pretpostaviti da i Veljko Vlahović ne navija za Partizan. Što se tiče našeg barda Ljubiše Jovanovića i ‘nacionalnog’ Mije Aleksića potpuno je normalno navijati za Partizan.“

Bio je veoma duhovit i volio je da se šali na svoj račun. U šahu je vidio božanstvo, nešto što odstupa od svih drugih umjetnosti, da šah nije ni umjetnost, ni sport, ni nauka. Šah je – šah. Kao pobjedu nad silama zla, kako je sam zapisao. Bilo je veoma interesantno igrati šah sa Branom. To jest, ako Brana dobija. Ako bi gubio, postajao bi veoma nervozan. Sve ovo je bila radost u životu Brane Petrovića. Kako je pisao, tako je i živio. Posjedovao je, ne samo poetsku, već i ljudsku moć.

Septembra 2002. godine napustio nas je neponovljivi Brana Petrović. O tome će pisati drugi mnogo godina kasnije i kao jedan od propusta isticati nedopustivu grešku SANU što ga nije prihvatila u svoje društvo. Godine 2018. iz štampe izlazi knjiga „Ne ubiti pticu drozda“, koja sadrži novinske tekstove Brane Petrovića. Tom prilikom Petar Arbutina je rekao da velike ljude otkrivamo tek onda kada više nisu sa nama.