Pretraga
Pronađite nas na
 

Pošalji prijatelju

Intervju

Razgovor vodio: Filip Marinković, urednik

Humor je nešto najbolje što se čoveku desilo

Dušan Koprivica Ćače

Dušan Koprivica, poznatiji pod umetničkih imenom Ćače, rođen je u Kuršumliji. Završio je studije istorije na Filozofskom fakultetu uPrištini sa privremenim prebivalištem u Kosovskoj Mitrovici. Profesor je istorije u osnovnoj školi u Beogradu, gde i danas živi. Zvaničnu muzičku karijeru započeo je 2015. godine iako se repom bavio i ranije. Pored šaljivihiparodičnih hitova, sarkastičnih i kritičkih tekstova u svojim numerama, u kojima promoviše i dijalekat svog kraja, odnosno Južne Srbije,  ističu se i rodoljubive pesme ,,Albanska spomenica“ i ,,Ovde ostajem“ koja se intertekstualno nastavlja na čuvenu Šantićevu...

1.  Mnoge tvoje pesme, podsećaju sadašnje slušaoce, na neke običaje i društvene pojave, koji su se u savremenom svetu donekle izgubili, naročito u većim gradovima.  Šta je ostalo danas od srpske tradicije i šta je ono što nikada ne bi voleo da iz nje nestane?

Živimo su savremenom društvu koje se svodi na žurbu u svim sferama života. To se najviše oseti u većim gradovima gde su ljudi od svih tih silnih poslova izgubili osećaj za negu tradicije. Naravno, ne mogu sad globalizovati da to rade svi, ali je u velikoj meri tako. Svakako, čast izuzecima. Uzeću iz ličnog iskustva primer Božića. Dok sam radio na Kopaoniku, za Božić je uvek bilo prepuno, retko ko je postio uoči Božića tj. za Badnji dan, a većina tih turista je dolazilo upravo iz velikih gradova. S druge strane, u manjim sredinama se, po mom skromnom mišljenju, više pažnje posvećuje očuvanju tradicije i tradicionalnih vrednosti. Tradicija je ono što je očuvalo identitet našeg naroda u najtežim vremenima. A sada, u ovim „lakšim“, mi je se odričemo.

2. Tvoj kolega i saradnik, Nikola Trišić Triša, takođe je profesor u osnovnoj školi. Znatno pre nedavne bure oko fotografije jednog profesora u novosadskoj školi gde se težilo njegovom sankcionisanju, zbog isticanja nacionalnih simbola u državi kojoj ti nacionalni simboli pripadaju, Triša je kao profesor veronauke, sa gitarom pevao „Oj Kosovo, Kosovo“ sa svojim đacima. Šta je ono što ti ističeš na svojim časovima, i kojom si lekcijom najponosniji?

Kao profesoru istorije, moj zadatak je da đacima razvijam nacionalnu svest i pripadnost jednom narodu. Nacionalizam mnogi pogrešno tumače u negativnom kontekstu i stavljaju ga u isti koš sa nacizmom, fašizmom, šovinizmom itd. Upravo je suprotno, nacionalizam je ljubav prema svojoj zemlji, rodoljublje, kakogod. Tako da se i ne bojim da na časovima kažem ono što mislim da je ispravno. Nikada đake ne stimulišem da mrze određene nacije ili veroispovesti, naprotiv, ističem istorijske činjenice i često objašnjavam sav besmisao ratova. A lekcija na koju sam najponosniji? Svakako Srbija i Crna Gora u Prvom svetskom ratu. Može se reći da je ta lekcija istorija Srbije u malom. Za te četiri godine smo prošli sve ono što smo prolazili kroz čitavu istoriju.

 

3. U materijalnom društvu, kakvim je ovo danas, Albanska spomenica košta oko 40 evra na jednom popularnom sajtu za kupovinu. Koliko ti misliš da vredi, i šta ona predstavlja?

Mislim da ne bi trebalo da se prodaje uopšte! Ne samo „spomenica“ nego i bilo koji drugi orden. Prodajom tog ordena bukvalno pljujemo u lice svojim precima koji su se borili za svoje potomstvo, za nas. A ono što je najporaznije je koliko ti ordeni, nažalost, vrede. Tim ordenom oni su kupili slobodu, a prodajom tog ordena mi možemo da kupimo samo par tura u kafani!

 

4.  U pojedinim nemačkim gradovima, o selima da i ne govorimo, u centrima se nalaze štale sa kravama. Njihovi vlasnici su ponosni i istaknuti stanovnici takvih mesta. Zbog čega smatraš da je među pojedincima u Srbiji to postala sramota, i otkuda u našoj svesti to da ruralno često bude poređeno sa nazadnim? Zašto danas lakše pristajemo da motamo kablove nekih automobilskih magnata, nego da budemo na svojoj zemlji, i otkuda da naš jezik, među retkima, odrednicu seljak ima i u negativnoj konotaciji? Zar sam Gete nije učio srpski jezik zbog pesama ispevanih među seljacima, o njihovim običajima?

Mislim da je tu globalizacija dosta kriva. Kad kažem globalizacija mislim prevashodno na medijske sadržaje koji nam se plasiraju. Žudimo da budemo u „trendu“, u „korak sa svetom“ i lažnim predstavljanjem. Gledajući strane emisije, filmove, serije, modu itd. - patimo od tog zapadnog kompleksa te odbacujemo sve ono što zapravo stvarno vredi. I nisu tu krivi samo strani mediji, krivi su i naši, krivi smo i mi. Srpski seljak je podrugljivo predstavljen u većini naših filmova i serija. Predstavljen je kao glup i neobrazovan čovek. E onda nam se desila pandemija kad smo svi shvatili da nam neće modni stilista napuniti rafove, nego seljak. I nadam se da su danas mnogi shvatili, onu nimalo izlizanu floskulu, da je seljak pošten čovek sa sela, a seljačina karakterna osobina.

5. Kada su mu govorili da je srpska kultura - jedna mala kultura, Mihajlo Pupin je iz sopstvenih sredstava pokrenuo knjigu o srpskim manastirima, koja je deljena mnogim istaknutim obrazovnim institucijama širom sveta, kako bi se pokazala njena veličina. Ima li među nama i danas takvih ljudi ili je više onih kolonizovane svesti, koji i dalje veruju tim rečima stranog atašea – da smo jedna mala kultura?

Naravno da ima ljudi koji reprezentuju Srbiju u najlepšem svetlu širom sveta. Pre svega sportisti među kojima svakako prednjači Novak Đoković. A kad već pomenu strane atašee, moram da se osvrnem na „određenu“ ambasadu koja nam priča kako smo mi „svet“. Koliko mi je bilo smešno, toliko i žalosno dok sam gledao tu reklamu. Kako sam nedavno napisao na društvenim mrežama, mi smo bili svet dok Kolumbo nije bio ni u planu! U Sopoćanima nastaje renesansa pre renesanse, u manastiru Gradac je osnovana prva ženska škola u XIII veku, ili što kaže Viljuškar iz „Lepa sela lepo gore“: „Dok je Švaba jeo rukama, Srbin viljuškom boc“! A da ne pominjem Sretenjski ustav iz 1835. koji kaže da svako ko stupi na tloSrbije postaje slobodan čovek bez obzira na boju kože, naciju, veroispovest... I to u vreme kad su svi ti koji sada nama predstavljaju „svet“ bili robovlasnici i svoje države gradili krvlju robova. Tako da gospodo DA, MI JESMO SVET, a oni neka se zapitaju jesu li i oni?

6. Koji su to junaci iz prošlosti koje sa ponosom možeš nazvati svojim uzorima?

Uh, teško pitanje. Ne bih da ističem nikog posebno, ali su mnogi naši junaci zaista vredni pažnje. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa, svako od nas poseduje vrline i mane. I niko nikome ne bi trebalo da bude idol već da svako od svakoga izvuče i prisvoji ono najbolje.  

7.   Da ima osmeha koji su gori od suza, po rečima Turgenjeva, ili kako naš narod kaže ne znaš da li da se smeješ ili plačeš, u kojoj meri smatraš da je humor spoznajan? I šta se sve njime može reći?

Humor je nešto najbolje što se čoveku desilo. Često volim da kažem da mi Balkanci imamo najbolji smisao za humor jer u najtežim situacijama okrenemo na smeh i pozitivu iliti „Udri brigu na veselje“. Humorom se može iskazati apsolutno sve, što ja često u svojim tekstovima i radim. Kroz ironiju, sarkazam i šalu se trudim da pošaljem neku „skrivenu poruku“, i ljudi to  svakako prepoznaju. Da je obrnuto ne verujem da bih imao takvu gledanost na Jutjubu.

8. Kakvim danas vidiš savremenog čoveka i svet koji ga okružuje?

Savremeni čovek se adaptira na savremene uslove, kako je i radio vekovima, milenijumima. Nikada nisam bio pesimista da pričam kako će da ode „mast u propast“. I ta tehnologija na koju se „žalimo“, a bez koje ne možemo, uvek može da se upotrebi na pravi način. Mislim i da će nove generacije to shvatiti. Već smo počeli da razvijamo kolektivnu svest o globalnom zagrevanju, nuklearnom oružju, životnoj sredini i posledicama koje nas očekuju ako nastavimo ovako. Nadam se da će buduća pokoljenja pronaći rešenje za ove probleme, ali im i mi u tome moramo itekako pomoći.

9. Ne mogu, a ne iskoristiti priliku, da postavim i jedno pitanje umetničke prirode, a ono je naizgled sasvim jednostavno: Zbog čega stvaraš?

Uh, najteže pitanje.U početku je to bilo iz čistog hobija, razonode. I dalje se trudim da stvaram iz tih pobuda, a ne zbog para, popularnosti, komercijale... S tim što sada, kada već imam kakav-takav auditorijum, stvaram da bih koliko-toliko prodro u svest običnog čoveka a da ga pritom i nasmejem. Jako je lepo kada vam stignu pozitivne kritike kako ste nekom ulepšali dan, kada vidite da deca odrastaju uz vašu muziku, kada vam i stariji priđu i pohvale vaš rad. Znači da ste nešto postigli. Znači da niste napravili komercijalni hit koji se zaboravi za par meseci, već ste napravili nešto što će svakako da traje...