Intervju

Teatar je hram umjetnosti, a ne deponija

Autor: Borislav Vukojević

Nikola Kolja Pejaković, intervju

Predstave "Celo telo tu me boli" i "Šećer je sitan, osim kad je kocka" govore o identitetu i mentalitetu Banjaluke, a sudeći po posjećenosti u Gradskom pozorištu Jazavac, publici se očigledno svidjelo. "Celo telo tu me boli" je premijeru imala u aprilu prošle godine, ali još uvijek je aktuelna i privlači pažnju banjalučke publike. Tim povodom razgovorali smo sa režiserom Nikolom Koljom Pejakovićem, koji je za Novi Polis otkrio više detalja o svojoj povezanosti sa Banjalukom, motivima za stvaranje ove predstave i kulturi uopšte.

Predstava "Celo telo tu me boli" na komičan način opisuje problematiku identiteta i društvenog konteksta Banjaluke. Možete li ukratko opisati motive koji su vas naveli da uradite ovu predstavu?

Moji motivi su bili krajnje jednostavni i praktični. Što se tiče Jazavca, zadatak je bio uraditi predstavu koja će dati jednom gradskom pozorištu, bulevarskom, mogućnost da zarađuje i živi od svog rada. Jonesko, kao inspiracija, onda i pisanje teksta, uveli su nas u aktuelnost, u angažovanost, ali to nam nije bio cilj. A lični, rediteljski motiv, je uvijek isti; raditi nešto što je meni važno i u skladu i ritmu sa mojim unutrašnjim potrebama. Moja veza sa Mejdanom i Vilsonovom ulicom je duboka i traje više decenija, red je bio da se odužim tom kraju.

Likovi Velimira i Stanimirke na prvi pogled izgledaju dijametralno različiti, ali što se više predstava bliži kraju, granice se postepeno gube. Šta i koga oni zapravo predstavljaju: dekadenciju identiteta, prije svega kulturnog i moralnog, ili nešto drugo?

Oni predstavljaju, naizgled, dva pola, dva pola koja se ne mogu sastaviti niti sresti, ali, u stvari, oni su samo varijacije na temu. Sve je to jedna grupa, jedan mentalni sklop, nijanse ih razlikuju, a oni se trude da budu što dalje jedni od drugih. Smiješno je gledati kako se u jednoj baruštini kao što je RS, gdje se sve rastače i urušava, ljudi dijele na one koji su, ko biva, raja i one koji to nisu. Na one koje su starosjedioci i one koji su došljaci, na rokere i folkere, na esenesdeovce i esdesovce… A sve je to jedna masa, masa istih ili sličnih poluobrazovanih mozgova. Njihov jedini posao je besmisleno torokanje o ovom ili onome. A onda, kad život traži da se položi račun, padne krv.

U predstavi se bez dlake na jeziku spominju imena ili nadimci nekih "poznatih" Banjalučana. Veliki dio publike u Banjaluci je mogao prepoznati o kome se radi. Da li vam je cilj bio da ukažete na lokalne probleme, ali bez uopštene priče, nego konkretno - imenom i prezimenom?

Iako mi niko neće vjerovati, ja sam ta imena izmišljao na licu mjesta i kao neko ko je skoro došao u B. Luku da živi, ne znam te gradske face i samoproklamovane veličine. Glumci su mi svjedoci da govorim istinu. Vidim da sam nešto pogodio, i imena i ljude i situacije, ali ne mislite valjda da bih tim ljudima svjesno davao na značaju tako što ih pominjem u predstavi? U životu to ne bih učinio, ispalo bi da su važni… Teatar je hram umjetnosti, a ne deponija.

U jednoj sceni Sava drži monolog o tome kako su ministri korumpirani, kako treba bježati odavde. Istovremeno, spreman je da radi iste negativne stvari. Da li je to glavna odlika banjalučkog mentaliteta i krize identiteta?

Nije glavna, ali je jedna od.

Koliko vam je važno da se publika prepozna u određenim likovima? Nakon predstave u publici su se čuli komentari "ovi likovi odlično opisuju ono kakvi smo mi". Može li ta samospoznaja dovesti do promjene?

Predstave se rade zbog drugih stvari, ali je ta veza sa vremenom i prostorom jako važna. Prepoznavanje i poistovjećivanje je važan dio katarze. Međutim, umjetnost, iako važna, nije dovoljna da se čovjek promjeni. Niti da se društvo mrdne ka boljem. Umjetnost je lična stvar. Akt pojedinca. Društvu gdje je materijalno bogatstvo znak napretka, nema šanse da se pomogne.

Vaše predstave su spoj komedije i tragedije, što je pokazala i posljednja. Publika kao da nije očekivala onako tragičan kraj.

To je neki međužanr koji se stvara godinama, nešto što izlazi iz stila i načina kako gradim pozorišni čin, scene. Ne radim to svjesno. A kraj… Upravo tako i treba, da ga ne očekuju… Da uživaju u tom nečemu neočekivanom. Treba voljeti svoju publiku. Mi radimo za njih, ali ne zbog njih.