Dosije

Hronike ljeta gospodnjeg, MMXV

Vojislav Savić, Banja Luka

Nakon dvije-tri metereološki burne godine, konačno živimo jedno pravo ljeto, onakvo kako ga definišu nepisani udžbenici opšteg, narodnog, trudbeničkog poimanja ljeta - sparno i lijeno, toplo da će se i satovi istopiti, kao na onim Dalijevim slikama, ali opet nekako relaksirajuće, i nikome se, bar naizgled, nikuda ne žuri. Oni koji mogu, idu ili će tek ići na more, a ostali će zadovoljstvo pronaći na lokalnim rijekama i kupalištima, bazenima i sličnim zanimacijama. Oni, opet, koji znaju uživati, meraklije, zadovoljiće se i u jednom i u drugom slučaju, dok je ovim drugim, vječitim pesimistima i mračnjacima, nepopravljivim tragačima za dlakom u jajetu, ionako sve to uzalud - njima je sam život velika patnja sam po sebi.

Međutim, iako je ljeto anesteziološki djelovalo i uspavalo čitavo društvo, pa i naše temperamentno, uvijek do pokipjelosti uzavrelo, javno mnijenje, đavo ne dade mira pa se sve poklopi sa teškim i bolnim, a opet euforičnim i frenetičnim godišnjicama i obljetnicama raznih kalibara. Uspavane aveti zajedničke prošlosti ponovo su na momente zagospodarile našim trgovima i čaršijama, uvukle se u kuće i stanove, vrište iz televizora i radija, klibere se sa bilborda i ne daju mira poštenu čovjeku. Mučno i teško, čak i za gledati. A proživjeti moramo.

Prvo je došao juli, i Srebrenica, i beskrajne rasprave o karakteru zločina, međusobne optužbe i teške kvalifikacije, obećavaju se reprize i revanši - jer ovdje je zaista malo potrebno da sve plane i u plamenu sagori. A valja napomenuti i da je sve to praćeno velikom histerijom oko britanske rezolucije u SB UN, koja na kraju ipak nije naišla na razumijevanje srpskih saveznika, što je bilo i očekivano. Međutim, da zlo bude veće, ukop ljudi u Potočarima pretvorio se u jedan veliki vašar, sa transparentima i galamom, povicima i napadom na prvog čovjeka Srbije, koji je prvo dobio srebrenički cvijet na rever, a potom i kamen u glavu. Valjda zbog ravnoteže u univerzumu, šta li. Sramotan odnos organizatora, da li zbog nemara ili namjere, nije ni bitno, ali morali su znati da će do ovakvih stvari doći i onakva sramota je morala biti spriječena. Ili ga nisu trebali ni zvati. Sam Vučić je, razumije se, kao pravi majstor političkog marketinga vješto odigrao ulogu stradalnika, pa onda sedam dana poslije pokupio još jedan poen ugostivši Izetbegovića, Ivanića i Čovića u Beogradu, sa do perfekcionizma dovedenim dnevnim redom koji treba da pošalje poruku galantnosti, gostoprimstva i da pokaže “ko je gazda u regionu”.

Kako god, za mnoge je ova šarada na dvadesetoj godišnjici od masakra druga smrt za žrtve, a novi ekser u kovčeg države BiH, koja ionako samo postoji na papiru, u realnosti je negiraju svi, i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, na različite načine i iz različitih pobuda.

Taman što su se strasti nekako smirile, nečujno se primače i avgust - ponovo obljetnica, ponovo rasprave, samo ovaj put na drugom frontu, onom starom sprskohrvatskom. Za Hrvate “Oluja” znači i značiće oslobađanje njihove države i uspostavljanje suvereniteta na čitavom teritoriju, dok za Srbe ona predstavlja egzodus epskih razmjera i gubitak istorijski važne teritorije. Iako se mnogi moji sunarodnici neće složiti sa mnom, ja ipak moram reći da Hrvati imaju puno pravo da slave “Oluju” - koliko god da je ona nama grozna i nepravedna. Srpska politika u to vrijeme bila je ambivalentna, i na neki način sami smo krivci zašto nam se sve to dogodilo. Egzodus 250 hiljada Srba iz Hrvatske, i oko 150 hiljada Srba iz Sarajeva ne može biti slučajan. To je skoro pola miliona ljudi, ako računamo i Kosovo i više, i morali smo biti pametniji i racionalizovati apetite i donijeti politički mudre i pragmatske odluke. Srbija je tokom čitavog rata oklijevala i nije željela ući u direktan sukob kako bi ostala “čistih ruku”, a istovremeno Milošević i rukovodstvo tražili su od srpskih lidera iz RS i RSK slijepu poslušnost i podređivanje svojih ciljeva njihovim. Lideri iz Republike Srpske na vrijeme su shvatili o čemu se radi i počeli voditi samostalnu i državotvornu politiku, prvenstveno zahvaljujući ljudima poput pokojnog profesora Nikole Koljevića i Alekse Buhe, ali i drugim bistrim umovima iz vrha RS tog doba. Rukovodioci iz RSK nisu bili toliko bistri, pa su (vjerovatno) pod uticajem Miloševića odbili su plan “Z-4” koji im je garantovao snažnu autonomiju i tako su potpisali sopstvenu smrtnu presudu. Morali su znati da Jugoslavija neće reagovati, da Milošević zbog njih neće “uprljati” ruke. Najzad, Milošević je možda i žrtvovao RSK da bi sačuvao Kosovo, međutim, danas, kada ni jedno ni drugo nije pod srpskom kapom, vidi se koliko je ta politika bila pogrešna i kratkovida.

U “Oluji” Srbi su prvo vojnički poraženi, a potom su i etnički uklonjeni sa hrvatske teritorije, i postoje dvije strane medalje. Jedna je da se Srbi nisu mogli odbraniti sami od Hrvatske vojske, i da im niko nije ni pomogao, RS jer nije mogla, a Jugoslavija jer nije htjela ili nije smjela. Dakle, vojnički gledano, Hrvati su odnijeli pobjedu. Sa druge strane, strašni zločini, paljevine, pljačka i opšti pogrom Srba tokom i nakon “Oluje” su takođe činjenica koju je nemoguće prenebjegnuti. Slike seobe Srba iz Krajine predstavljaju neke od najstrašnijih slika iz prethodnog rata. Progon Srba mnogi desničari u Hrvatskoj posmatraju i slave kao nekakvu nacionalnu deratizaciju, što je razimšljanje na nivou one nacističke propagande o Jevrejima kao prljavim štakorima, dakle, apsolutno regresivno ponašanje i povratak u pećinu. I da, otkud da i pred kamerama, bez imalo stida, čak i djeca uzvikuju naci-ustaški pozdrav “Za dom spremni”? Neko ih je tome morao naučiti. Mislim da Hrvatska ima dovoljno takvih problema, i ako su pametni, riješiće to sami sa sobom. Dakle, Hrvatska, racionalno gledano, ima pravo da slavi “Oluju”, ali ipak, malo više dostojanstva i pijeteta prema Srbima prilikom takvih događaja ne bi škodilo njihovom državnom i vojnom vrhu, ali ni nacionalnom biću i kulturi.

U međuvremenu, na dnevni red, između Srebrenice i “Oluje”, uvuklo se i pitanje referenduma u RS o radu Suda i Tužilaštva BiH. Još jedan plamen ovog ionako toplog političkog ljeta. Za Srbe, referendum je krajnje očajnički potez da se zaustavi tiranija ove pravosudne institucije koja selektivnu pravdu dijeli pod dirigentskom palicom SDA i Bakira Izetbegovića, što je toliko očigledno da je čak i Ambasada SAD priznala “da postoji određeni uticaj SDA na pravosuđe BiH” - pametnome dosta. Sa druge strane, bošnjački politički lideri u toj strašnoj riječi “referendum” vide klicu budućeg osamostaljenja RS i izlaska iz BiH, ali i odvajanje tamošnjih Bošnjaka od njihove matice u Sarajevu. Interesantna je argumentacija koju je jednom prilikom rabio Izetbegović mlađi, a glasi “ako neko misli da može jednostranim referendumom odlučiti nešto bez da se pitaju ostali neće se dobro provesti.” Kako bi onda mlađi Izetbegović objasnio ponašanje svoga oca i tadašnjih lidera koji su istim takvim jednostranim referendumom, protivno ravnopravno snažnoj volji konstitutivnog srpskog naroda, odveli BiH u samostalnost, a potom i u rat? Paradoks par exellance - očigledno da je u ovom slučaju Bakiru Izebegoviću veći uzor Radovan Karadžić nego sopstveni otac.

Kako god, za Srbe ovakva praksa BiH pravosuđa je nedopustiva, tako da postoji opšti consensus gentia da se tu nešto mora mijenjati. Referendum, iako legalan i opravdan, sam po sebi i nema naročitu pravnu snagu, međutim, kao oružje u pregovorima i osnov za političke akcije i zahtjeve može biti od koristi. Možda će SDA, kako bi preduprijedila održavanje referenduma, ipak skloniti svoj bič iza leđa i pustiti Tužilaštvo i Sud BiH da rade svoj posao na miru, i to bi možda bilo i najbolje rješenje. U suprotnom referendum će se održati pa će morati popustiti da politička kriza ne bi dalje eskalirala - a Izetbegović je, pored Komšića, već dugogodišnji generator krize u BiH, u to sam uvjeren, ali to je tema za drugi tekst, kao i rasprava o tome kako je SDA propustila šansu da bude najjača i najmodernija muslimanska stranka u Evropi. Sa druge strane, Srbi moraju uvjeriti i Sarajevo i međunarodne faktore da ovaj referendum nije nikakav “uvod u samostalnost” i da je očuvanje Ustava BiH i dejtonskog poretka temeljna odrednica dalje politike Republike Srpske, u suprotnom, izgubiće kredibilitet i završiće kao RSK 1995.

Poslednja stvar koja se, nekako stidljivo, provlači kroz medije jeste Vučićeva adenauerovska inicijativa o zajedničkom obilježavanju datuma koji bi predstavljao pomen svim žrtvama u prethodnom ratu. Naravno, takva inicijativa naišla je na opšte neodobravanje kako u određenim krugovima u Srbiji, tako i u cijeloj regiji. Prvi i glavni prigovor je što ona dolazi od bivšeg radikala i konvertita, za kojeg cijene da nije pozvan da o tome govori. Međutim, ja smatram suprotno, zar nije razumljivo da on i ima najviše razloga da takvo nešto pokrene - jer upravo on mora proći kroz tu katarzu i pokajanje za političke nepromišljenosti, a ne oni koji ionako nisu bili za rat i za razaranje. Možda je ovaj Vučićev potez još jedan dobar marketinški trik, kao što se sumnja, međutim, glatkoća sa kojom je odbijena ovakva ideja je zastrašujuća. Možda srpske žrtve nisu dovoljno dostojne da im se daje pomen zajedno sa ostalima, šta li?! Zaista razočaravajuće.

Ljeto se, međutim, polako približava kraju i uskoro će se sve ponovo vratiti u redovne tokove. Ljudi će doći sa godišnjih odmora puni energije i razdragani, a dočekaće ih vrela politička jesen, možda i vrelija nego što je bila ovog sporog ljeta, petnaestog u trećem milenijumu poslije Hrista. Ko zna, možda će miholjsko ljeto biti samo - zatišje pred buru. Treba dići jedra, približiti se obali.

Do sledećeg čuvenja.

*Autor je operativni urednik Novog Polisa iz Banja Luke