Blog

Vitomir Vito Nikolić (1934-1994)

Zaustavite planetu, ja hoću da siđem

Jovan Krušić, Nikšić

Nikšić je u vrijeme SFRJ bio veoma značajan grad i mnogo je ličnosti koje su bile autentične u raznim oblastima društvenog stvaralaštva. Ne postoji oblast u kojoj grad piva i čelika nije imao neko zvučno ime. Imao je poznate džudiste, karatiste, košarkaše, fudbalere. Kada se govori o muzici nezaobilazno ime je Miladin Šobić.  U svijetu filma tu je Živko Nikolić. Na polju slikarstva tu je Žarko Vojičić. Naravno, ličnost koja je svima poznata je Vitomir Nikolić, poznat pod nadimkom Vito.

Godine 1934. Vito se rodio u Mostaru.  Početkom Drugog svjetskog rata u aprilu njegova porodica bježi u Nikšić. Imao je tu tragediju da od jedne bombe izgubi svog brata i druga, a on biva ranjen. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog oca. Vito se kasnije vratio u Mostar i živio kod tetke, da bi se potom ponovo obreo u svoj Nikšić. Nakon rata živio je u domu za ratnu siročad.
O tom periodu Vito je zapisao kako mu imponuje što je rođen u gradu jednog Šantića, Đorovića, Matvejevića, ali je trebalo da se rodi u gradu svojih predaka. Kasnije je uvijek apostrofirao da je kompletan Nikšićanin, iako dugo radi u Titogradu. Na Nikšić je gledao iz posebne perspektive. U tadašnjem Titogradu radio je dugo godina kao novinar u „Pobjedi“. U novinarstvu je prepoznao mane i prednosti. Ostalo je zapisano:

 „Novinarstvo autorsko, reportersko, vrlo je zgodno i kao podsjetnik piscu kasnije, kad se ‘smiri’, stekne iskustvo, da se vrati nekim temama, tako neke moje bilješke sa putovanja danas već liče na jednu finu memoarsku građu. Uvijek sam imao kompleks da nijesam ništa rekao pišući o nekoj interesantnoj temi na samo dvije – tri šlajfne, ali danas, kad pogledam te tekstove, vidim da je ono esecijalno što je trebalo zabilježiti – zabilježeno. A ono drugo novinarstvo – političko, ono je pogubno za čovjeka koji hoće da se bavi poezijom. Jer, to je zaista nespojivo: politika i poezija.“

Njegova svestranost, lucidnost, dala mu je za pravo da prepozna smisao poezije. Iako je težio da njegova poezija odudara od politike, praksa je to često demantovala. Ostala je zapisana anegdota da je na gradskom trgu, kada je ugledao komandira nikšićke policije, Vito dobacio:

 
- Živio komandir!
Komandir, koji je već navikao na pjesnikove nesmotrene poteze, uzvrati:
- Živio, ne živio, noćas ćeš ostati bez besplatne večere i konaka! 

Vitovo pjesničko djelo predstavlja trajnu vrijednost. Put od ratnog siročeta, zatim tuberkuloze koju je imao, nisu ga povukli u ambis. Naprotiv, taj bol autor je iskazao kroz umjetničko djelovanje, boemski život, kafansko recitovanje. Veliki prijatelj Brane Petrovića, svoju prvu zbirku pjesama objavio je 1962. godine pod naslovom „Drumovanja“, zatim „Sunce, hladno mi je“ 1968. godine i „Stihovi“ 1981. U svim tim pjesmama čitaoci mogu da prepoznaju jednu iskrenost, liričnost, jednostavnost forme, melanholičan ton koji i danas prihvata mlađa generacija.  Uočavamo da u svojim pjesmama Vito nema dosljednu formu, već se poigrava sa žanrovima. Tu uočavamo veza koju kritičari vide, između Jesenjina i Vita. Ona nije samo tematska, već i životna. Kritičari su to prepoznali kao duhovnu srodnost koja postoji.  Vito je sam zapisao da je Jesenjinove stihove zapisivao od profesora i studenata sa kojima se nalazio u Brezoviku, koji su mu recitovali. Zajednički imenitelj jeste sklonost ka autoapostrofiranju, citatnosti. Potvrda te bliskosti leži se u činjenici da je Vito prepjevao Jesenjinovu pjesmu „Pismo majci“. Sve to je dodatni motiv određene bliskosti koju čitaoci mogu da prepoznaju kada čitaju pjesme nikšićkog boema. S druge strane, iako je Vitov autoritet u književnim krugovima bio zastupljen, autor je uvijek isticao da nije nije pisao poeziju kako bi bio poznat pisac. Postao je poznat posle suđenja sa Mikijem Jevremovićem. Zapisao je da su željeli da cenzurišu jedan njegov stih iz pjesme „Pismo mojoj učiteljici“, ali je on to odbio. Nisu željeli da je uvrste u čitanke, osim ako bi stih „draga gospođo učiteljice“ promijenio u „draga drugarice učiteljice“.

Kada se govori o tematskim i motivskim osnovama, književna kritika ih dijeli na četiri blisko povezana motiva: drum, žena pjesma i smrt. Jedna od najpoznatijih pjesama „Drumovi će poželjet ludaka“. Drum je lajt motiv, koji iz čitalačke vizure i slobode možemo interpretirati kao alter ego Vita Nikolića. Dragica S. Ivanović je napisala da je drum Vita Nikolića „simbol života, ali jednog specifičnog života, buntovnog i razbarušenog, života koji se ne može smestiti u neki univerzalni kalup, života koji se opire osrednjosti“.  Pjesma „Drumovi će poželjet ludaka“ posvećena je Pavlu Vujisiću. Koliko je bio cijenjen među studentima svjedoči jedna anegdota, sa jednog književnog skupa u Sarajevu. Na tom skupu trebalo je da govori i Vito Nikolić, međutim, učesnici su smatralai da, s obzirom na svoje obrazovanje, Vito ne bi bio interesantan publici. Kada je Izet Sarajlić najavio kraj skupa i pozvao publiku na  razgovor, oz publike je ustala jedna djevojka i rekla:
„Mi smo u publici primijetili crnogorskog pjesnika Vita Nikolića, pa bismo voljeli njega da čujemo.“

To je prihvaćeno uz franatičan aplauz.

Iako su brezovačke topole pratile Vita do posljednjeg dana, veliki udarac dobio je pri kraju života. Bez želje da učestvuje u ratnoj propagandi, dobija otkaz u „Pobjedi“. Posljednje godine života proveo je u tišini svoga doma, bez književnih manifestacija, sakriven pred strahotama rata. Napustio je ovaj svijet 1994. godine.

 Mnogo je anegdota koje je Vito ostavio za sobom. Od one koja govori o ozbiljnoje tuči djevojaka, koja je nastala zbog neslagaganja oko toga ko je bolji pjesnik, Vito ili Leso. Svakako dvije najpoznatije su ušle u antologije. Jednom prilikom kada je Vito u kafani govorio o drugu Titu i trenutnoj vlasti, dežurni špijuni su to prenijeli i policija je došla. Uhvatili su jednog čovjeka, međutim, konobar je dovikivao da su uhvatili pogrešnog i rukama pokazao na Vita. Pjesnik je  odgovorio:

-   Taknuto, maknuto.

Takođe, u jednoj kafani Vito nije imao para da plati račun, pa je konobar pitao da li da zapiše. Vito je rekao:

-   Piši piši, da vidiš kako je živjeti od pisanja.

Životna filozofija velikog pjesnika najbolje opisuju stihovi:

                                    „Neka me ne bude kad budem prestao da volim
                                    jer tada od mene ne bi ostalo ništa
                                    -možda samo ugarak neki goli
                                    od čitavog ovog velikog ognjišta“