Blog
Svijet u očima Saramaga
Jovan Krušić, Nikšić
Život i djelo Žoze Saramaga čine veliko bogatstvo portugalske književnosti. Svojim radom postao je jedna od asocijacija na grad Lisabon. U književnoj kritici tretiran je kao jedan od najuticajnijih stvaralaca 20. vijeka. Uspijevao je da izazove oštre napade i burne reakcije. Njegove riječi svakom čitaocu pomažu da se u svijetu ne ponaša kao slijepac, ili kako je sam zapisao, papagaj.
Saramago je zapisao da riječi nisu date čovjeku da bi prikrio misli. To se može reći za njegovo stvaralaštvo. Kroz riječi su se jasno vidjele njegove misli, ali one nisu nailazile na razumijevanje čitalaca. Svi ,koji su bili sakriveni iza lažnog morala, su jasno vidljivi i okarakterisani.
Saramago je rođen u veoma siromašnoj porodici, Nije imao novca za bolje školovanje te je završio mašinbravarski zanat. Neobično je da je u toj školi bio predmet portugalski jezik i književnost, gdje je imao udžbenik portugalskog jezika, koji mu je promijenio život. Sopstvenim novcem, pozajmljenim od prijatelja, knjige je kupio tek u 19. godini. Svog školovanja dotakao se u govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade:
„Posle svršetka kursa, dve godine sam radio kao mehaničar u jednom servisu za opravljanje automobila. U to vreme već sam često posećivao večernje otvorene časove jedne državne biblioteke u Lisabonu. I tamo sam, bez pomoći ili savetovanja, izuzev iz ljubaznosti, sticao čitalački ukus, tada već izgrađen i rafiniran.“
Kasnije je radio kao novinar, publicista, prevodilac, urednik više časopisa. Književnosti se predaje od 1975. nakon vojnog puča, tzv. Karanfilske revolucije. Godine 1991. preselio se na španska Kanarska ostrva, nakon cenzure djela „Jevanđelje po Isusu Hristu“ i brojnih napada koji su uslijedili. Ti napadi spriječili su njegovu kandidaturu za Evropsku književnu nagradu, uz objašnjenje da to može biti veoma opasno po katolike.
Književnosti politika su u središtu interesovanja . Njegova djela nemoguće je odvojiti od politike. Tu se kriju i stavovi koje je on propagirao. Smatrao je da književnost, kao i druge grane umjetnosti, imaju uticaja na društvo, pa je obaveza svakoga da pomogne građaninu. Demonstrirati i samo demonstrirati, da bi vlast shvatila da ovaj svijet treba da se mijenja, to je propagirao Saramago.
Religiju i demokratiju je dovodio u vezu. Demokratiju je vidio kao veliku iluziju ljudskog roda, jer ona pomaže samo onim nedemokratskim institucijama da vladaju svijetom. S druge strane, religiju je posmatrao kao veliku zabludu i sve religije zajedno „nemaju razloga za postojanje osim smrti“. Poznato je da je bio komunista, ali taj odnos prema religiji nije proistekao samo odatle.
U svojim djelima preispitivao je hrišćanske zakone i likove iz Biblije. Tako će u romanu „Kain“, Boga prikazati kao negativca, a Kaina kao svjedoka svih božjih nepočinstava. Bog je nepromišljen i potpuno nezainteresovan za svijet. Kritičari su djelo opisali kao „blasfemiju Starog zavjeta“.
Najviše polemike izazvalo je djelo „Jevanđelje po Isusu Hristu“. Više je elemneta koji su neobični, počevši od samog naslova, jer jevanđelja koja poznajemo nisu u naslovu imali ličnost poput Isusa Hrista. Ako znamo da jevanđelje znači „dobra vijest“, prepoznajemo u romanu jedno novo i drugačije čitanje Biblije. Ovdje se ne koristi forma jevanđelja, niti se radi o anti-jevanđeljskom djelu, već se radi o romanu koji nastoji na preispitivanje istorijskih događaja i hrišćanskih dogmi. Djelo se ne bavi samo položajem Boga, anđela, Isusa, već i položajem muškarca i žene. Tu se opisuje nedostatak komunikacije koji ne dozvoljava da se uspostavi sreća. Autor svjesno upućuje čitaoca da preispita vjerodostojnost lika i djela Isusa Hrista. Problematizuje se sve što je vezano za Isusa i tu vidimo koliko je Saramago spreman da se poigrava. Odlazi do te tačke da interese boga i đavolja postavlja na istu ravan.
Ovo djelo je dovelo do sukoba Saramaga sa Vatikanom. Pojedini kritičari napominju da je taj sukob više politički nego teološki, pa je od strane vatikanskog kritičara prozvan kao „populistički ekstrem“ i „antireligijski ideolog“. Animozitet prema Saramagu ostao je i nakon smrti autora. Vatikan ne prašta.
Kao čitaoci, potrebno je da se distanciramo od svakog ličnog stava, da bi na taj način bolje razumjeli ovo djelo i Saramaga kao pisca. Slijepci koji mogu da vide, ali iz nekog razloga odbijaju da vide, nabolji je opis čovjeka i motiv koji se može prepoznati u svakom djelu Žoze Saramaga.
Kada govorimo o Srbiji, Saramago je imao dopinosa. U vrijeme kada je cio svijet požurio da ukalja obraz sramnim bombardovanjem Srbije i Crne Gore, Saramago je stao u našu odrbanu:
„U balkankoj tragediji već postoji jedan gubitnik – Evropa. Nije moguće da jedan savez , stvoren radi odbrane, preduzme neobjavljeni rat, da bombarduje samo radi bombardovanja i to naočigled nemoćnih evropskih političara i ravnodušnih Evropljana, koji su lišeni čak i sposobnosti za gnušanje.“
Umro je na Kanarskim ostrvima 2010. godine. Godine 2013. njegova supruga je posjetila Sajam knjiga u Beogradu.
Kad kažem Portugal, mislim Saramago. Saramago je pisao poeziju, prozu, dramu. Oni će naći put do našeg čitaoca. Andrić je zapisao u svom eseju:
„Srećni ste i mirni: U Portugalu ste“.
Ako čitate Saramaga, u Portugalu ste.
