Blog
Čehovljeva kobilica na terenu
Aleksandra Zorić
Isprepleteni velikom mrežom informacija o svemu i svačemu, o onome što nas se tiče i onome što nas se ne tiče, o onome što nas suštinski zanima i onome što uopšte ne, primorani smo da priviknemo svoja čula na neprestano primanje, brzinsko iščitavanje, te skladištenje i odbacivanje podataka. U toj osjetljivoj proceduri koja se dešava gotovo neprestano i koja može da podsjeti na kuvanje spanaća – jer je spanać povrće kojeg treba obraditi mnogo da bismo iz njega dobili šačicu jestiva – u toj, dakle, rutinskoj operaciji velikog šefa, mozga, omakne se nerijetko greška. Šta bude onda kad veliki šef svojoj gladnoj kogniciji servira zelenu vodu umjesto vitaminske kaše?
U većini slučajeva, apsolutno ništa. Prihvatanje sažetog sadržaja, ocjedaka znanja, odraza umjesto odražavanog (ako već moramo reći i – oznake umjesto označenog) pretvorilo se (vjerovali ili ne!) u obrazac. Tako je literatura postala skripta, porodica slika, a čovjek profil. Ona manjina zelenom vodom opranih slučajeva pokazuje dvojake simptome. Jedni se manifestuju intelektualnom glavoboljom i stvaralačkim zatvorom kao vidom distance od nedostojne stvarnosti, a drugi povraćaju i pljuckaju. Da li je potonji simptom vid mučnog stvaralačkog odgovora, bunt ili samo „hejt“, ostaje otvoreno pitanje.
Pitanje izbora u ovakvoj krajnjoj situaciji moždanog kulinarstva, kao i inače u kulinarstvu, ne mora ostati otvoreno i igra nezanemarljivu ulogu. Na to nas podsjeća jedno nedavno zaposlenje. Iskustvo jednog tek svršenog studenta književnosti kao agenta prodaje usluga Telekoma Srbije na terenu, osim što predstavlja primjer očigledne životne raskrsnice, oneobičava pomenuto pitanje izbora onoga što će se „kuvati“. Naime, polaznicima obuke u prostorijama Teledirekta daje se da progutajusažvakani sadržaj iskusnijih kolega koji im obezbjeđuje siguran pristup kod klijenata/kupaca/korisnika i suptilno nedavanje da dođu do riječi kako bi im se mogla prodati usluga po cijenu, razumije se, svaku. Da je taj sadržaj nezasoljen istinom i okađen skrivenim namjerama, jasna je stvar. Da su žrtve njegovog dejstva najčešće oni koji vjeruju da sintagma Telekom Srbije na ulaznim vratima još uvijek znači nešto domaće ili oni koji vjeruju da nekim od paketa možda pređu državu ili banku za koju proviziju manje, može se pretpostaviti. Ono što ispitanici pri konkursu za agenta prodaje nisu mogli pretpostaviti jeste činjenica da su zaposlivši studenta književnosti, očekujući od njega uspješno savlađivanje prodajne retorike, u stvari zaposlili kobilicu kočijaša Jone Potapova.
Kobilica je išla svakog dana uredno na posao, od devet do devet, sa sendvičem u tašni i crvenom fasciklom, obilazeći najznamenitije vojvođanske provincije. Kobilica je kao agent prodaje usluga Telekoma Srbije na terenu prvo govorila o boks paketima, dva, tri i četiri, a njoj su onda, povedeni brzinom monologa, govorili drugi. Upoznala je gigantske palme pojkone majke jednog čovjeka koji ih njeguje četrdeset godina – majci u spomen. Upoznala je kućnu biblioteku devedesetogodišnje Nadežde čija je praunuka baš tih dana postala doktor nauka. Upoznala je slijepog Sarajliju sa iskustvom logora u Drugom svjetskom ratu, jednog od onih kojima „niko ni ne uđe“. Saslušala je različite izbjegličke sudbine i ispratila teške poglede u budućnost koja je davno trebala stići, a ona nikako, i neće. Jonina kobilica je grickala iznesene ponude izabravši sadržaj koji će joj dati snažan motiv da, uprkos politici firme, fiktivne boks pakete i nepotpisane ugovore vrati u kancelariju. Nije razumjela kad su joj tamo rekli da ona nema prioritete, jer je ona već izabrala. Izabrala je šta će da sluša.
Zahvaljujući takvom izboru, to privremeno zaposlenje dobilo je svoj smisao i oblik iskustva. Biti slušalac danas pokazuje se kao privilegija koja se bira, a priča koja se sluša jedan zalog za život koji ne završava smrću njenih pričalaca. Nauk je to onaj kojem nas književnost odvajkada uči – a ko ima sreće – i život, evo.
