Blog

Prilog magijskoj recepciji Pavićevog stvaralaštva

Dva slučaja Enisa Garipija

Marko Tošović

Na devetim Književnim susretima u Trsteniku, sada već davne 1992. godine, za okruglim stolom posvećenom stvaralaštvu Milorada Pavića, Jasmina Mihajlović je jedan dio svog izlaganja posvetila magijskoj recepciji ovog pisca. Dvije anegdote, odnosno dva volšebna događaja koja se pominju i komentarišu u tekstu/izlaganju, vezana su za čitanje romana Unutrašnja strana vetra. U prvom roman spasava život „poznatom privatnom izdavaču“ namamivši ga u kabinu sa palube na kojoj bi ga, da je na njoj ostao samo trenutak duže, sasvim sigurno ustrijelio zalutali metak iz automatskog oružja koji je, svega nekoliko sekundi nakon ulaska kabinu, probio stolicu na kojoj je sjedio (v. Mihajlović 1994: 25-26). Kako bi se ućutkao cinčni čitalac koji će požuriti da kaže „kako je to mogla biti bilo koja druga knjiga“, odmah treba reći da ovaj događaj dobija na težini tek ukoliko se sama situacija poveže sa radnjom, tematikom, godinom izdanja ('91.), pa čak i sa, uslovno rečeno, žanrom (magijski realizam) Unutrašnje strane vetra.

 Drugi događaj vezan je za šok Pavićevog čitaoca prezimenjaka koji je na stranicama već pomenutog romana – opet ta Unutrašnja strana vetra! – nabasao na detaljan opis sopstvenog stana u kojem živi u Dobračinoj 6/III(v. Mihajlović 1994: 26). Paviću čitaocu nesumnjivo je laknulo kada je uspio da sazna da je Pavić pisac, prije otprilike nekoliko decenija, stanovao u istom tom stanu: Pavić pisac, dakle, nije nikakva fantomska uhoda, niti su po sredi natprirodne sile, već prosto – sjećanje.

 Kada je riječ o šokiranju čitaoca, ni Hazarski rečnik nije posve nedužan. U ovom trenutku čitalac će se nesumnjivo sjetiti „Završnih napomena autora o koristi ovog rečnika“ koje upućuju na vanknjiževne ili, bolje, vantekstualne domete Pavićevog roman-leksikona. Iako se ne zna pouzdano da li se neki par, slijedeći Pavićeva uputstva, zaista upoznao te prve srijede u mjesecu, ispred poslastičarnice u centru grada, jedinom centru koji ovaj roman-lavirint dozvoljava, poznat je slučaj da je jedna ljubavna veza začeta u vozu „kada su on i ona izvadili istu knjigu za čitanje. Bio je to Pavićev Hazarski rečnik“ (v. Vladušić 2007: 19).

Kao mali doprinos magijskoj recepciji Pavićevih knjiga ovom prilikom biće navedena dva slučaja Enisa Garipija, u to vrijeme asistenta na Katedri za fiziologiju Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, a sada mladog istraživača i naučnika u Inzbruku. Upravo jedan „nevjerovatan“ splet okolnosti zainteresovao je Enisa za čitanje Hazarskog rečnika, kao i za Pavića uopšte, i doprinjeo da se magija ponovo desi. Nakon dva iracionalna iskustva sa romanom, Enis je odlučio da svoje„čitalačke“dogodovštine podijeli sa prijateljem koji je studirao srpsku književnost, a sa kojim se upoznao tokom zajedničkog boravka u studentskom domu „Sajmište“.

 Prvi slučaj ujedno je i Enisov prvi susret sa Pavićevim „čudom od romana“. Jednog vikenda u Novom Sadu, nakon ručka u studentskoj menzi na koju je kao student doktorskih studija i dalje imao pravo, Enis se, zajedno sa svojim prijateljem Igorom Havranom, studentom violine na novosadskoj Akademiji, i izvjesnim Lacikom, Mađarom i takođe muzičarom, uputio u posjetu njihovim zajedničkim prijateljicama. Sva trojica su iz menze ponijela po jedno kuvano jaje u sklopu tzv. suve večere. Njihove prijateljice stanovale su u to vrijeme u nekoj od uličica koje se ulivaju u Jevrejsku ili se nalaze makar blizu nje. U prizemlju njihove zgrade nalazila se radnja u kojoj su se štelovale i prodavale violine, odnosno gudački instrumenti uopšte. Čovjek kojeg su zatekli u radnji (vjerovatno vlasnik) u koju su, razumije se, zbog Igora i Lacike usput svratili, takođe je bio Mađar. Sve ove pojedinosti ne bi bile interesantne da Enis gore, u stanu, na polici, među knjigama nije ugledao Hazarski rečnik, za koji je negdje čuo, ali koji mu do tada nije bio bliže poznat. Nasumično je otovorio knjigu i prvo što je ugledao bila je „Priča o jajetu i gudalu“. Počeo je da čita baš od tog dijela i kroz nekoliko trenutaka shvatio da je odlomak koji čita u nekoj neobjašnjivoj vezi sa njegovom trenutnom stvarnošću. Kokošije jaje, violine, gudala, violinisti, Mađari… Bilo je to za njega, kaže, u tom trenutku previše pojedinosti, previše podudarnosti i slučajnosti, previše sličnih motiva u knjizi i detalja iz realnosti kojom je u tom trenutku bio okružen. Zaprepašćen i oduševljen, knjigu je ponjeo sa sobom u Split gdje se obreo na stručno usavršavanje od nekoliko nedelja.

 Dok mu je prepričavao svoja iskustva i dok su razgovarali o Paviću, njegov prijatelj se u sebi ponadao da se Enisova sudbina neće podudarati sa sudbinom Isaila Suka, jer Enisu je promakla jedna pojedinost njegove priče: u momentu kada se to desilo  Enis je počinjao da se bavi naukom, a sada je, poput Pavićevog junaka za kojeg je upravo i vezana „Priča o jajetu i gudalu“, kako je već pomenuto, zaista naučnk.

 Druga, još čudnija situacija, desila se Enisu baš tokom boravka u Splitu. Svoje slobodno vrijeme provodio je na terasi hotelske sobe ili na plaži sunčajući se na majskom suncu i čitajući Hazarski rečnik. S vremena na vrijeme, tokom boravaka na plaži, Enis bi ustajao, odlagao knjigu, uzimao kamenčiće i bacao ih u more razmišljajući, sasvim prirodno za jednogfiziologa u kojem je ostalo zarobljeno nešto antičkog duha, o razlici u preciznosti između lijeve i desne ruke i faktorima koji na nju utiču. Tokom jedne takve razonode na plaži počeo je da baca kamenje u vis jednom rukom, pokušavajući da ga pogodi drugim kamenom koji je spremno držao u drugoj. I sve tako, kamen po kamen. Zasitivši se takve igre, Enis se vratio knjizi i počeo da čita od mjesta na kojem je čitanje maločas bilo prekinuto. Prva rečenica koju je pročitao vrativši se knjizi glasila je ovako: „Čitanje je u stvari gađanje bačenog kamena drugim kamenon, pri čemu su suglasnici kamenje a njihova brzina samoglasnici“ (Pavić 2012: 210). Kroz iščuđavanje, smijeh i ushićenje tokom razgovora o ovim „slučajnostima“ Enis i njegov prijatelj su zaključili da se Pavić i sa onog svijeta poigrava sa svojim čitaocima. Njegov prijatelj se tada sjetio jednog dobro znanog, više puta i u više tekstova ponavljanog iskaza po kojem on (Pavić) „ne pravi književnost od istine, već istinu od književnosti“ i pomislio kako se u jednoj takvoj izjavi ogleda čitav jedan koncept, shvatanje i predstava, ne samo književnosti, već umjetnosti uopšte, prema kojoj umjetnička djela, da parafraziram Jasminu Mihajlović, u svom post festum ostvarivanju postaju istina i život sam.

 A onda mu je – sa razlogom, jer je slična „čitalačka“ iskustva i sam imao – kroz glavu prošlo ime još jednog srpskog pisca od čije je književnosti nastajala stvarnost i prvi put se naslutila jedna nevidljiva, ali duboka (nad)literarna veza. Veza zasnovana na nevidljivoj magijsko-arhetipskoj niti koja na način nedokučiv razumu spaja književnost i stvarnost, oslikavajući jedno jedinstveno shvatanje vremena, mita, arhetipa, književnosti, života... To je isti onaj pisac kojeg je Pavić, kao da od starog učitelja traži poslednji savjet pred polazak na onaj svijet, pred smrt poslednjeg čitao: „U mnogim izjavama, intervjuima, Pavić često govori sa iskrenom zapitanošću o tome koja će biti knjiga koju će poslednju čitati. Sada, na žalost, ja mogu da mu odgovorim. Biće to (bila je) Travnička hronika Ive Andrića. Iščitavana po ko zna koji put“ (Mihajlović 2010: 168).

 Na kraju se, uprkos svoj važnosti literature, ipak mora dati prednost životu, bez kojeg – ako se u njemu ne ostvaruju i ne žive; ako nas on sam ne iznenađuje! – sve one humanističke misli i ideje ispisane na stranicama knjiga ostaju samo nemi krik zarobljen u divnoj slici, a čemu smo, takođe, prečesto svjedoci. Što se, pak, Enisa tiče, njegova sudbina, u to sam uvjeren, neće imati više dodirnih tačaka sa sudbinom Isaila Suka, jer je Pavić neželjeno dejstvo svoje literature sputao jednim, u odnosu na ostale prilično kontradiktornim iskazom iz intervjua za Književnu reč iz '85., koji je dat upravo povodom pojavljivanja i uspjeha Hazarskog rečnika. U tom iskazu pisac tvrdi da „to kako je u literaturi, a kako u životu, jedno sa drugim nema nikakve veze“, što, u odnosu na sve do sada rečeno, djeluje nevjerovatno.

 A istina je, čini se, negdje na pola.

 

Citirana literatura:

Vladušić, Slobodan. Strah od čitanja. Na promaji. Zrenjanin: Agora. 2007, 17-19.

Mihajlović, Jasmina. Živeti za književnost do poslednje strune svog DNK. Pavićevi palimpsesti, zbornik uredio Sava Damjanov. Bajina Bašta: Fondacija Račanska baština. 2010, 165-171.

Mihajlović, Jasmina. Čitanje i pol. Savremena srpska proza, II izdanje. Trstenik – Beograd: Narodni univerzitet, Marketing agencija „TILT“, GITP „Metalograf“ – KTRZ „Sfairos“. 1994, 21-32.