Blog

Humanizam u 21. veku

Uplašeni čitalac

Marko Tošović, Višegrad-Novi Sad

Čim otvori korice romana Mi, izbrisani profesora Vladušića, čitalac će shvatiti da pred sobom nema samo roman, već i video-igru. Kada se neki roman, uslovno rečeno, žanrovski odredi kao video-igra, većina književnih kritičara će takvu žanrovsku odrednicu protumačiti kao krajnju moguću tačku modernizacije književnosti. Koliko god bio tačan, ovakav zaključak je istovremeno i naivan zato što osvjetljava tek jednu očiglednu modernost. Takvim zaključkom insistira se na tome da je profesorov roman moderan zato što je spojen sa nečim što dolazi iz svijeta tehnologije, a to, samo po sebi, ne mora da znači ama baš ništa. U ovom trenutku pada mi na pamet Benjaminov esej, ili je možda bolje da kažem priča, Maramica. Ta priča ne samo da je predivna, već  postavlja i bezbroj pitanja i tako će da bude svakome kad god je i ko god je bude čitao i uvjek će šokirati i biti moderna, a kada kažeš „maramica“ nekako i ne zvuči toliko obećavajuće. Fora je u tome što Maramica nije moderna zbog maramice, već zbog onoga što je Benjamin vidio u maramici i šta je, u književnom smislu, da neko ne pomisli na duvanje nosa, uradio sa maramicom. Nisu, zaboga, Po, a zatim i Bodler, moderni zato što su propjevali o ružnom, već zbog onoga što su vidjeli u ružnoći o kojoj pjevaju. Tviter-priče, ako su dobre, bile bi dobre i moderne i da ih u kamen urezuju. Ne čini ih Tviter modernim. Pitam se da li bi ih zaista urezivali u kamen da nam nije Tvitera. Lakše je istipkati nešto i reći kako ljudi danas nemaju vremena da čitaju, pa treba biti što sažetiji, ali ako ti je zaista stalo do priče, onda bi i žuljeve nabio dok je ne urežeš, pa ako ti se učini da bi neku riječ bilo bolje zamjeniti drugom, a ti urezuj ponovo, krvari, jer ne možeš da riješiš nezadovoljstvo sa tip-tip! I ne samo to, staru moraš da oguliš, da se ne vidi, jer ti se ne sviđa, a djeca gladna, moraš u lov. Kad su bre ljudi imali vremena? Sada imamo internet, što je dobro, ali ne čini internet književnost modernom i nije književnost dobra zbog interneta, što je ima na internetu i što se može pisati o internetu, već zato što je to dobra književnost. Hemingvej je napisao priču na salveti koja ima pet riječi i, izbrojao sam namjerno, trideset pet karaktera. Čovjek je prekucao igricu sažimanja, a nije mogao da tvitne.

Modernost Izbrisanih, dakle, ne leži tek u žanrovskom (video-igra je postala novi književni žanr i tako je potčinjena romanu) ili nadžanrovskom spoju književnosti i tehnologije (roman, kao predstavnik književnosti, i video-igra, kao predstavnik tehnologije, u tom spoju postoje kao ravnopravni članovi), već u onome što taj spoj znači i simbolizuje. U tom značenju, i u onome što je profesor vidio u video-igri, krije se ona druga, neočigledna modernost romana zbog koje je on (roman) zaista važan. Ta neočigledna modernost tiče se preispitivanja aktuelne pozicije čitaoca u književnosti. Drugim riječima, ako jedan roman može istovremeno da bude i video-igra, onda se takvim spojem, ma kakva bila njegova priroda, ukida svaka vrsta distinkcije između čitaoca i igrača. Ne morate mi vjerovati, i onako sam ja sve ovo izmislio, a volim da izmišljam jer tako imam osjećaj da sam nadohvat istine. Još više od izmišljanja volim da tražim dokaze za svoje izmišljotine, kao mala ohola greška za svoje postojanje, pa zato evo prve rečenice iz Uputstva za upotrebu zbog koje nam se može učiniti da je i profesor imao sličnu ideju, a i da nije, baš nas briga: „Čitalac/igrač će tokom priče/igre svakako zapaziti oznaku DLC u fusnotama“. (13).

Pitanje pozicije čitaoca u književnosti zapravo je i pitanje njene recepcije. Brisanje razlika između čitaoca i igrača upućuje na to da čitalac nije tek pasivan posmatrač, već aktivan učesnik u književnosti, kao što ni igrač nije pasivan posmatrač, već aktivan učesnik (video)-igre.

Šta, zapravo, znači, aktivno učestvovati u književnosti? Aktivno učestvovati u književnosti ne znači samo mnogo čitati ili pisati. I to može da bude samo jedno veliko ništa na kraju. Aktivno učestvovati u književnosti znači neprestano pokušavati sačuvati u životu one vrijednosti koje se čuvaju u književnosti i do kojih nam je u književnosti, kao i u životu, stalo. To neprekidno htijenje ka boljem i ljepšem, koliko god nas težina realnosti prikivala za tle, ono je što nas oslobađanja i daje životu jednu novu dimenziju. Aktivno učestvovati u književnosti znači živjeti književnost koju volimo, čitamo ili pišemo. Aktivno učestvovati u književnosti znači pokušati sačuvati u životu ljepotu i dostojanstvo koju nam ona pruža, svjedočiti istinu koju nam ona svjedoči, ponekad rizikovati i biti hrabar. To znači svojim primjerom činiti život i svijet boljim, drugima biti izvor onoga što želimo da imamo u svom životu, a to je teško. Mnogo je lakše prilagoditi se nečemu što dominira nego pokušavati stvoriti ono što želimo da bude dominantno. Međutim, ukoliko se književnost ne prožima sa životom, ni život sa književnošću, plašim se da i jedno i drugo vrijede mnogo manje. Aktivno učestvovati u književnosti znači sjediniti Aristotelov i Platonov doživljaj umjetnosti u odnosu na stvarnost: prvo, dakle, shvatiti kakav je svijet zaista, a onda i kakav bi on mogao da bude, a šta onda? Onda izaći u taj svijet i boriti se za njega, pa makar i sa bejzbol-palicom u ruci! Mada, moram da priznam da nekada i sam volim da poslušam i doslovno shvatim ono Miljkovićevo: Oni koji imaju svet / Neka misle šta će s njim / a mi koji imamo samo reči / divno smo se snašli u toj nemaštini

Pravo pitanje, međutim, glasi ovako: šta se to u međuvremenu desilo sa čitaocem da ga je potrebno podsjećati na sve ovo? Čitalac se, izgleda, uplašio književnosti! On od književnosti više ne očekuje da ga suoči sa realnošću i sa svijetom koji ga okružuje, pa samim tim i sa samim sobom, već da mu pruži bijeg od tog svijeta i od te realnosti, pa samim tim i od sebe sama. Zato se književnost sve više zamjenjuje  onim  što u teoriji zovemo proizvodima industrije zabave (a to su i video-igre jer se potencijal video-igre iscrpljuje tamo gdje snaga književnosti počinje – u mogućnosti da nas zabavi) koji nisu isplativi zato što se sami dobro prodaju, već zato što dobro prodaju maglu. Otvaranje knjige, simbolički, više ne znači otvaranje prozora kroz koji se svijet može bolje sagledati, već spuštanje roletni, a stranice knjiga se pretvaraju u latice lotosa čije gutanje učvršćuje letargičnu udobnost fotelje u kojoj se čitlac namjestio. Ne propagira to ni Miljković. Njegovi stihovi, onaj ko prepozna o kojoj pjesmi je riječ znaće o čemu govorim, bliski su ideji Njegoševog pozitivnog nihilizma u kojoj se oslikava sav paradoks istinske ljepote čitanja i tumačenja u kojoj se miješaju i bol i radost, ljepote čitanja koja nas uzburkava i tjera da ne bježimo od života i da stvaramo ono što, prema mišljenju većine, biti ne može. Distanca od realnosti nije moguća kada pokušavamo da zaboravimo na nju, jer svijet od kojeg pokušavamo da se sakrijemo postoji i kada se roletne spuste. U redu je nekada ne misliti o njoj, ali neprestano bježati od nje i praviti se lud nije ok, jer smo tako i sami dio onoga od čega želimo pobjeći. Književnost, dragi moji, em nas zabavlja, em nas podučava, em postavlja pitanja, em pruža mogućnost da uživamo u ljepoti koju svijet i život ne nude svima, em pruža i distancu od stvarnosti iako smo baš zbog te distance u njoj još prisutniji, em nam daje pravo na kompleksnost jer ni sami nismo banalni, em nas čini svjesnijim i spremnijim na otpor onome što nam se ne sviđa.

Evo još jednog primjera iz romana koji će mi poslužiti kao dokaz za ovo što izmišljam: U romanu postoje dva simbolički povezana zida. Jedan je zid sobe Milenka Pavlovića, a drugi Fejsbuk stranice Anđela Frojnda. Na oba zida nalaze se tekstovi koji čitaocima pokušavaju da kažu istinu o svijetu koji ih okružuje, od Lalićeve, Pavlovićeve i Miljkovićeve poezije, pa do modernih bajki čiji je glavni junak, kao što to u bajkama obično biva, tatin sin, samo što u bajkama tatini sinovi ne smiju da pogriješe ako hoće da žive srećno do kraja života, a ovdje tatin sin neprestano griješi i stalno mu to tolerišu – i tatica i princeze i ostala bagra – da bi on bio siguran i srećan. Kada se suoče sa tim tekstovima, junaci ovog romana od njih okreću glavu, jer su morbidni, teški, nerazumljivi, a možda ih je, kako kažu, neko izmislio, iako su i sami već ranije čuli za nešto slično. Zašto bi to bilo tačno? Zašto bi ih se ticalo? Ne žele da vide, ne žele da se suoče, ili ne mogu, i to je u redu. Možemo ih nazvati kukavicama, ali ne treba takve čitaoce omalovažavati i potcjenjivati. Treba ih ohrabriti i biti uz njih jer sve smo to Mi.

Činjenica da roman ima svoje dodatke koji se pojavljuju na internetu odlično se uklapa u ideju da književnost postoji i djeluje i izvan korica knjiga. Mogu da primjetim da posljednji dodaci nisu nikada ni postavljeni na sajt. Mogu na osnovu toga da kažem da je profesor lijen i nemaran, da je ispalio svoje čitaoce, ne mogu više pasti ispit, ali možda nam profesor tako poručuje da je proces brisanja počeo i prije nego što se pisanje završilo? A možda nam stvaranjem utiska nedovršenosti poručuje da priča ni ne treba da se završi tu, da se igra još uvjek igra, da nakon čitanja neke knjige ne treba da piše GAME OVER. Ko će znati profesoru. Lukav je stari profesor, voli on da bude misteriozan. Tako je, na primjer, stvorio mračan naslov, koji na prvi pogled djeluje kao apokalipsa, a u stvari zrači optimizmom. Kao što je to primjetila profesorka Goga (Gorana Raičević), zarez u naslovu knjige Crnjanski, megalopolis ima zadatak da ukaže na dva pojma koja su međusobno nepomirljiva. Profesorovo Mi, dakle, ne nalikuje onom Zamjatinovom Mi koje prijeti da uguši svaku individualnost. To je ono Mi koje, poput snopa pruća iz poučne priče u kojoj je snaga snopa suprotstavljena krhkoj salomivosti svakog pojedinačnog pruta, osnažuje svako individualno ja. To je ono Mi koje se suprotstavlja sili brisanja, jer dokle god postoji to Mi, mi ni ne možemo biti izbrisani.

Tako nam pisac Testamentarnog i igrajućeg pisanja pišući svoju igru ostavlja testament. Neću sada da pričam o ovoj knjizi kao o kenotafu, a o njenim stranicama kao o kamenju na koje je gvozdenom pisaljkom... Ona to jeste, ali profesorove knjige dođu mu nekako i kao bejzbolke kojima on udara u lica mnoglavog čudovišta megalopolisa koje ga opsjeda jer proždire vrijednosti do kojih mu je stalo. A bije, Boga mi, i ono nas. Ne znam zašto mi sada padaju na pamet oni Zosterovi stihovi: „Oni tukuuu, bezbolnim palicama u glavu te biiijuuu“. Na kraju, ko bije jače? Sigi Stru će povikati: „Brateee, u ovom lancu ishrane, ja se borim k'o Spartanac da u klancu istrajem“! I to je to. Ako me pitate da li književnost može da promijeni svijet, da li može da pobjedi, mislim da ne može, ali znam da možemo da se borimo. Ne mogu sada da citiram autopoetičke pasaže iz 1984. i Omer-paše Latasa gdje je smisao pisanja i čitanja doveden do apsurda, ali mislili su tako i Orvel i Andrić. Ipak, pisali su i upozoravali, nudili neka rješenja kao zalog za budućnost. Daleko od toga da je književnost beskorisna, sa njom može da počne mnogo toga, ali sama po sebi nije dovoljna...

Ma dajte nam te palice!

 

Tekst je nastao u okviru projekta "Humanizam u 21. veku". Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama, koji je dodelio sredstva.