Blog

JA ili ja-pa-ja

Aleksandra Obradović, Novi Sad

U jednom intervjuu koji se prije izvjesnog vremena pojavio na internetu đakon Nenad Ilić je upitan da li je servilnost glavna srpska slabost. Ne otvarajući pitanja autoriteta, objektivnosti i drugih stavova ovog autora, pažnju skrećemo na njegov bezmalo paradoksalan odgovor koji se sastoji od niza srpskih slabosti koje pomenutu servilnost zasjenjuju: bahatost, nezahvalnost, razmaženost, zavist, nepoštovanje, ja-pa-ja-izam[1]. Sve do jedne bivaju servilnosti suprotstavljene sa vrhuncem u poslednjoj kojom se ovom prilikom želimo pozabaviti. Jedna strana opisanog karakera bi u ovom slučaju morala biti licemjerna.

Gotovo je očigledna dvojaka (a sve su prilike stereotipna) predstava srpskog naroda koja se očitava u ovom pitanju i datom odgovoru. Sa jedne strane ispadosmo sluge, a sa druge „sebići“. Nimalo bez značaja je ova podrugljivo-kolokvijalna riječ čiju ispraznost i neadekvatnost u ovakvom tekstu ne izvlače ni navodni znaci.

Međutim, upućujući na ono što je slika samog sebe, etimološki upućuje i na riječ sebičnost koju gore pomenuti đakon ipak nije naveo u svom nizu srpskih slabosti, ali za koju je ostavio prostora u prozirnoj kovanici ja-pa-ja-izam. Razmišljajući o njenoj konkretnoj manifestaciji u stvarnosti, prvo nam pada na um česta upotreba lične zamjenice ja u svakodnevnom govoru. Pri tome se dolazi do pitanja njenog stvarnog smisla i dubljeg značenja koje je sugerisano iskazom u kojem se pojavljuje.

Naime, sintaksa našeg jezika je takva da ne zahtijeva prisustvo lične zamjenice u rečenici ukoliko se informacija o licu nalazi u glagolskom obliku kojim se izriče radnja. Upravo zbog izostajanja takve neophodnosti uočava se da njena pojava bilo u pisanoj rečenici bilo u govornom iskazu vrlo često sugeriše jedan stav, jedno dodatno značenje, jednu emotivnu obojenost ili jedno upozorenje sagovorniku ili slušaocu. Na ovom mjestu ne nalazimo razložnim baviti se svim tim potencijalnim implikacijama nego ih navodimo kao jednu stranu izvjesnog Ja u srpskom jeziku. Paradoks se očitava u činjenici da pomenuto i veliko ja  kao vrlo čest sintaksički višak isto tako vrlo često nije ekvivalent onom ja  koje je dostojna zamjen(ic)a za ličnost koja se javlja, koja govori. Radi se o tome da naglašavanje tog nepresušnog ja  ne proizilazi iz lične sigurnosti u sebe sama i smjelosti izricanja onoga što jesmo, nego neutažive potrebe za samopotvrđivanjem pred nekim, gotovo bilo kim, jer bez onih ušiju koje bi naše ja  čule mi ne bivamo sigurni da smo to što kažemo/želimo da jesmo, da nas ima.

Zapitajmo se postoji li mogućnost drugačije potvrđenosti tog našeg Ja, zaokruženosti koja nije posredovana interakcijom sa okolinom koja bi nas opisala nulom ili jedinicom. Postoji li takva zaokružena ličnost kojoj neće biti važan broj i povratna informacija, koja će samosvjesno znati da je nešto zbog čega ono Ja dobija svoju težinu, a shodno toj težini nema potrebe za ja-pa-ja eksplikacijom? Takvo jedno gromadno Ja pada među numerisane Amerikance iz usta Crnjanskovog Tesle koji pokušava da im pokaže koliko ga ne zanima ni novac ni Markonijeva krađa patenta: „Što se mene, pukovniče, tiče ja sam u stanju da mesecima, godinama, nosim u sebi ćutke pronalaske, i da rešim i najčudnije probleme kad mi se  u mozgu ukažu (smeje se). To je gospodine pukovniče, veliko zadovoljstvo. U Americi, sad već proizvode hiljade – biće milioni – mašina koje sam JA izmislio. To je veliko zadovoljstvo. Uzimaju za njih milione. To je za vaše ljude veliko zadovoljstvo. Niko, međutim, ni Markoni, nema te mašine u svom oku, u svom mozgu...“[2]

Druga riječ u drami napisana velikim slovima, NE, doduše kad je riječ o ženama – „Tesla NE drhti“ – savršeno funkcioniše kao potrebna ravnoteža onom teškom i samosvjesnom JA sposobnom da prizna i da odrekne. Njegova entelehija koju podvlači kao svoju osnovnu životnu težnju mogla bi da opiše i Pekićevog Kir Angelosa koji je spoznao način na koji će se ostvariti kao ono što jeste da bi on sam znao da to jeste, ne da mu drugi kažu. U suprotnom, on nije ništa.

Suočavajući se sa samosviješću nezanemarljiva su pitanja istrajnosti i hrabrosti. Koliko je to ja postojano pokazuje se u situaciji u kojoj se dovodi u pitanje sam život. Egzistencijalni strah prodaje i voljenu osobu, a gdje ne bi i svoje ja kakvo god ono bilo. Jedan od najdrastičnijih primjera pronalazimo u Orvelovoj 1984. Glavni junak Vinston Smit biva konačno slomljen upravo suočen sa svojom najgorom traumom nakon dugotrajnog mučenja od strane partijskog sistema. Njegovo ja je izbrisano, ostala je samo ljuštura od čovjeka. Poražavajuća je činjenica da je izbrisivost pojedinačnog ja danas u stvarnosti moguća pod uticajem neuporedivo nižih faktora kakvi su, na primjer i vrlo često, novac i moda. Ovdje bismo došli do pitanja takvog sistema vrijednosti u kojem bi se, pri detaljnom razlaganju, došlo do rezultata da je ja koje ne košta i ne plaća bezvrijedno te nema značaja da li je ono ja-pa-ja isprazno ili nosi osobenu težinu Teslinog JA. Sasvim je svejedno.

No nije. Sjetimo se Crnjanskove napomene iz Hiperborejaca, rekontekstualizovane i u Tesli, u kojoj krajnje opravdanje rata i smisao stradanja stanu u ono venecijansko pozivanje publike na pozornicu: I morti, I morti. Među takvima ćemo prepoznati i Andrićevog Ćamila koji ni pred izvjesnošću stradanja ne odustaje od onog sebe koji je bio i uzvikuje: Ja sam to! I biva pozvan na pozornicu u Fra Petrovoj priči koja u široj strukturi romana poziva na pozornicu i samog pripovjedača i, još šire, samu priču. Nezaobilazan primjer jednog izuzetnog ja  imamo u Jevanđelju po Jovanu gdje sluge prvosveštenika i fariseja dolaze da uhapse Isusa, i traže ga, ne znajući ko je on među apostolima. „A Isus, znajući sve šta ima da mu se dogodi, iziđe i reče im: Koga tražite? Odgovoriše mu: Isusa Nazarećanina. Isus im reče: Ja sam.“[3]

Otvorena, ali neiskorištena, mogućnost odricanja i time spasenja od predstojećeg stradanja bila je potrebna samo kako bi Hristos potvrdio sebe sama i svoju spremnost da se kroz raspeće ostvari. „A kada im reče: Ja sam, odstupiše nazad i popadaše na zemlju“ – pri čemu se očitava snaga tog Ja koje ljude na ovom mjestu poražava trojako: zbog (pod)svijesti da je riječ o Gospodnjem Ja, zbog Hristovog svojevoljnog pristupanja onima koji ga hapse kakvo nisu očekivali i zbog neproporcionalnosti između težine njegovog Ja sam i njihove grupne ništavnosti koja se ogleda u oznakama četa  i sluge prvosveštenika i fariseja.

Treba li dovoditi u pitanje vrijednost onog ja koje je do samog kraja spremno da sebe onakvo kakvo jeste projavljuje i da za ono što jeste strada? Čovjek, danas, malo šta može reći da stvarno ima, počevši od značenja lične zamjenice koje se suptilno gubi. Makar njenu upotrebu doveo do maksimuma, taj maksimum nije i ostvarenost, nego upravo samo isprazna zamjenica za izgubljeno. Pitanje je imamo li hrabrosti reći To sam i Taj sam sa spremnošću da se takav iskaz garantuje kvalitetom života koji živimo. Jer samo oni čije je ja  bilo JA imaju kredibilitet zbog kojeg će biti pozvani, a koji će im pomoći da se na pozornicu i nakon smrti popnu. Kroz prazninu se čovjek ne penje, nego propada.

 

Autorka je diplomirani filolog iz Novog Grada - Novog Sada

 

[1] http://patriot.rs/djakon-nenad-ilic-veberovska-etika-nam-moze-pomoci-jedino-da-prestanemo-biti-srbi/#

[2] Crnjanski, Miloš. „Tesla“. Drame. Beograd: Prosveta; Novi Sad: Matica srpska; Zagreb: Mladost; Sarajevo: Svjetlost, 1966.

[3] Jevanđelje po Jovanu, 18: 4,5.

 

Fotografije: jeppehein.net