Blog

TRACTATUS CONTRA MARINAM ET LUPUM

Žena i moć

Nebojša Đogatović, Beograd

Odaću vam tajnu: svijetom vladaju žene! Ne Amerika, ne Rusija, ne Barak, ne Putin, ne Kim Džong Un, ne Hilari, ne Angela, nego ŽENE. Razumijevate, dakle, ne ijedna konkretna žena, pa, dodaću vam još, ni totalitet svih žena, već ženski princip. Dopustite da obrazložim...

Čovjek je i srećan i nesrećan zato što želi. Srećan je zato što ono što želi dobija i nesrećan, frustriran, zato što mu ono što želi izmiče. Na razmeđi ostvarenja i neostvarenja želja nastaje cjelokupno svjetsko stvaralaštvo.[1] Želja – to je čovjek!  

Ali šta je žena? Žena je kvadrirana želja! Objasniću i to. Žena je najviše željena, a njena sopstvena želja je da bude željena – eto vam kvadrata želje. Žena je velika praznina želje da bude popunjena, veliko prostranstvo bez objekata koje ih želi, kosmička beskonačnost želje za željom, crna rupa vrhunske namagnetisanosti. I kad nije željena ona ne vidi svoju svrhu. Čini se da je žena svoju svrhu poistovijetila sa tim da li je željena ili ne.

U našem poimanju moć ima onaj koji ima intenciju, koji je čisti akt (actus purus), onaj koji stvara, onaj koji upravlja željom. Za takvog kažemo da je snažan, da ima moć. Onaj koji je željen je, prema tom shvatanju, pasivan. Željeni je nemoćan. Žena je nemoćna, jer je željena - rekli bi oni.  Pokret za emancipaciju žene krenuo je putem razbijanja upravo tog stanja stvari i uspostvanja novog poretka: dati ženi želju = dati ženi aktivnost = dati ženi moć. Naizgled plemenito.

Preispitajmo: Zar ne rekosmo da je žena kvadrat želje? Štaviše, zar ženina želja da bude željena nije sublimacija aktivne želje? Preciznije, zar istinska moć nije u vladanju tuđom željom? Sljedstveno tome, zar ženina želja da želi, a ne da bude željena nije smanjenje njene istinske moći: prije je željela da bude željena i upravljala tuđom željom, a sad želi da želi i time odluku o želji predaje nekom drugom? A samo onaj koji odlučuje o želji, koji vlada željom ima istinsku moć. Ima moć, jer, rekosmo, želja je ono što konstituiše čovjeka, pa onaj koji vlada željom vlada i ljudima, vlada svijetom. U tom, čini mi se, leži zabludnost pokreta za emancipaciju[2] jer ne vidi da je ženina istinska moć u njenoj naizglednoj nemoći, u tome što ona upravlja tuđom moći.

Taj zahtjev za emancipacijom je razovaplotio ženu, razgolito je, razoružao njene skrivene adute. Sad je sve na sceni i žena se izjasnila: „I  ja hoću kolač u kolektivnoj borbi volje za moć!“ Sad je sve jasno i postalo je otvorena borba, a svijet je postao svjestan ženine moći! A čim je neko svjestan tvoje moći ti više realno nisi moćan! Žena sada naročito nije moćna, jer se upustila u sisteme otvorene moći – sisteme koje muškarci vijekovima razvijaju. Novajlija u toj testosteronskoj borbi redovno strada.

U tom stradanju nastaje ženina frustriranost, koja se, kao i svaka frustracija, rađa iz neuspjeha ostvarivanja želje. Taj nesupjeh je strašan i u tome što pokazuje ženinu nemoć, tačnije, nemoć njene nemoći. Ranije, ženina nemoć je bila jedina i prava istinska moć, a sada njena nemoć se zadržava na tom očiglednom značenju. Nema pozadine kao nekad, nema siline iza prikrivene nemoći. Sve je sada otvoreno i golo, sve karte su na stolu.

Što su zahtjevi za emancipacijom jači to je žena sve više i više degradirana. Žena ne uzima ono što joj pripada i može, već zahtjeva, a to znači da traži poklon, da moli za milostinju od nekoga ko ima moć po sebi. Mala je razlika između zahtjeva i molbe! Zar to nije vrhunsko samounižavanje tražiti nešto što ti pripada­? Zar tim žena nije javno pokazala da je nemoćna?

Feminizam je donio još jednu veliku štetu ženi, još jedan vid razovaploćenja možda opasniji od onog koji joj je pod krinkom davanja moći istu u stvari oduzeo – oduzeo joj je, naime, ženstvenost. Oduzimanje ženstvenosti je opasnije od oduzimanja moći, jer ženina moć i nemoć i cjelokupno njeno biće leže u ženstvenosti. Poslušajmo samo Simon de Bovoar – tu bardicu (sic! – da budemo politički korektni)  feminizma – koja kaže da je svaki biološki proces u ženskom tijelu (menstruacija, trudnoća, dojenje, požuda) stanje krize i iskušenja. Da bi žena bila jednaka toga se mora ratosiljati! Tu dolazimo do glavnog problema -  pojma „jednakosti“! Lirska zavodljiva riječ – „jednakost“! Kako sladunjavo zvuči kao Carstvo nebesko ! Ali iza njega se krije najveća podvala u istoriji, najveća laž i najteži okovi! „Jednakost“ ne trpi Jednakost! Jedina Jednakost je u različitosti, dok „jednakost“ želi da sve ukalupi u jedno, u našem slučaju, želi da ženu ukalupi u koncept muškog svijeta. Kakva totalitarnost! Tiranija muškog principa na koju žena sama pristaje.

Zar vam sada nije jasno da je feminizam na drugoj poziciji u odnosu na ženu!? Taj feminizam je, štaviše, mizogin, jer hoće ženu da oslobodi njene „demonske“ prirode – njene ženstvenosti. On joj uzima ženstvenost i uzima joj moć, sve zarad tobožnje emancipacije. Još ima skrupula da se predstavi kao zaštitnik žena. O, drskosti!

Naposljetku, vratimo se početnom iskazu da svijetom vladaju žene. Uprkos dekadenciji koju sam opisao u centralnom dijelu, žene su vladale, vladaju i vladaće svijetom! Vladaju jer je ženski princip konstitutivni element svijeta, a ženski princip podrazumijeva već navedenu pasivnost, sublimaciju i kvadriranje želje i time stvaralaštvo par exellence![3] U tome leži izbavljenje žene iz vrtloga u koji su je zajedno uvukli i patrijarhat i feminizam – u sublimaciji želje i stvaralačkoj pasivnosti. Samo tako je žena kadra da afirmiše sebi svojstven ženski princip i da bude što jeste i ono za šta je naznačena, jer, zaključićemo,žena se i rađa i postaje!!!

 

Autor je student  III godine Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu

                                                                                                        

 

[1] Vabi me pomisao da je svaka želja u stvari želja da se nadvlada smrt. Religija, prva od svih, je, tako, nastala frustriranošću ljudskom končinom. Ali i graditeljstvo, arhitektura, spisateljstvo, bilo kakav vid ovjekovječavanja trenutka misli i akta mi se čini kao odgovor na duboku ljudsku frustriranost smrću. Ako je to tačno, onda svako stvaralaštvo, tj. svaka ljudska želja ima eshatološku tendenciju – teži da nadživi sebe. Zbog nedorečenosti neka se ovaj stav krčka u podnožju teksta.

[2] Emancipacija (lat. emancipare - osloboditi) nije problem po sebi. Slažem se sa Sartrom: „Čovjek je osuđen da bude slobodan!“, ali problem je u štetnim sedimentima koji su se na taj plemeniti zahtjev nataložili. Zato u tekstu pod pojmom emancipacija podrazumijevam ne samo njegovo čisto korjensko značenje, već i sve ono što se na njega vještački nakalemilo. 

[3] Ako ženski princip shvatimo kao stvaralačku pasivnost i sublimaciju želje, moglo bi se reći da i Bog ima „ženski princip“, „ženski element“ (ograda navodnicima od antropomorfizacije je neizbježna). Da nema (1) ne bi želio da ga svijet želi i (2) ne bi postojao prije stvaranja svijeta, jer ne bi imao stvaralačke pasivnosti u sebi (onaj koji je sušta aktivnost mora vječno da stvara, što bi značilo da svijet oduvijek postoji).

 

(Ukoliko želite da se uključite u AKCIJU 500 x 500 i skromnim prilogom pomognete Novi  Polis posetite sledeći link)