Blog

Besmislice svakodnevnog blogovanja

Borislav Vukojević, Banjaluka

Blogovi i internetski portali su od 2005. godine do danas postali sastavni dio medijske ponude, više nisu novi medijski fenomeni. Tematski blogovi se mogu posmatrati dijelom tzv. medija “niša“, jer ciljaju na jedan segment interesovanja kod korisnika interneta: moda, računari, igrice, putopisi, fotografije i drugo. Ovdje neću govoriti o njima, već želim u stilu „modernih blogera“ predstaviti svoje mišljenje o fenomenu „analitičkih“ ili „dnevno-političkih“ blogera. Pod blogom u ovom užem smislu ne smatram samo tekstove koji se objavljuju u rubrici istog naziva ili ličnoj stranici, već podrazumijevam sve tekstove koji imaju formu i sadržaj bloga (ne koristi se stručna argumentacija, unosi se prekomjerni lični stav).  Imajući u vidu da je Tviter mikroblog servis, može se ubrojati u predmet ovog teksta.

Da odmah razjasnimo: ovim tekstom ne želim dokazivati kako ja ne pravim iste greške, kako ne radim ono što ovdje kritikujem. Ne, želim pokazati kako broj „dijeljenja“ sadržaja preko društvenih mreža ne znači automatski kvalitetan sadržaj, već korištenje forme koja odgovara većini „prosječnih“ čitalaca. Dakle, u stilu „proslavljenih“ blogera, u nastavku nudim sedam pravila na temu „kako napisati blog koji će biti hit na društvenim mrežama“.

Pravilo 1: Izaberi temu koja je aktuelna i obavezno sadrži sintagme kao što su „BiH/Republika Srpska“, „otcjepljenje“, „vitalni nacionalni interes“, „SNSD/SDS“, „izdajnik“. Blog o ovakvim temama se može napisati svaki dan, samo sačekajte okidač aktuelnosti, sjedite za računar (ili telefon) i napišite tekst kojim vjerovatno nećete reći ništa novo, ali ćete biti „popularni“.

Pravilo 2: Moraš imati mišljenje i rješenje za sve, svaki dan. Budimo iskreni, najvećiji geniji pisane riječi nisu u stanju napisati ni prosječan tekst na svaku temu, svaki dan. Nije važno koliko je to mišljenje relevantno, važno je naviknuti „publiku“ na vašu „ekspertizu“. Naravno, ponekad će se desiti da napišete zaista kvalitetan tekst, ali u moru promašaja, njegova vrijednost prije spada u slučajnost nego u stvarni kvalitet (ima ona izreka, i ćorava koka...).

Pravilo 3: Kad god je moguće, ponavljajte opšta mjesta. Koliko puta ste vidjeli ovakve rečenice: „Svaki zakon se mora poštovati, jer je Ustav najvažniji pravni dokument jedne države. Tako je i sa Zakonom o javnom redu i miru, on se mora poštovati jer proizilazi iz Aneksa 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Tačnije, on postoji na papiru, ali se ne provodi“. Ponovite nekoliko ovakvih pasusa i imate blog za svaki dan.

Pravilo 4: Manipuliši činjenicama. Koristeći kvazi argumente, zaključke donosi na osnovu kreiranja činjenica, jer je mnogo lakše nego zaista potražiti iste. Na primjer, često koristi „činjenica je da...“ i „činjenice govore...“, jer na taj način stvaraš privid relevantnosti. Nepromjenjivost ustava nije činjenica, ali vi ponavljajte da jeste, pa onda izvodite zaključak koji je istinit na osnovu toga. Naravno, publika će nasjesti, zaboravljajući da se ustav ili zakon može i treba promijeniti u odnosu na nove društvene okolnosti.

Pravilo 5: Zloupotrebljavaj fundamentalnu grešku atribucije. Kada neki pojedinac uradi nešto loše, požuri da ga osudiš, jer je sigurno samo on kriv, okolnosti nisu važne. Ako pripadnik tvoje političke opcije ili referentne grupe uradi nešto loše, požuri da sve opravdaš okolnostima, višom silom, lošim danom. Na primjer, požuri da osudiš pojedinca da je dobio posao preko „štele“, zaboravljajući da je to sistemski problem, a ne tog pojedinca; ako je pripadnik „tvog naroda/partije/kluba“ opsovao nekome nešto, opravdaj to „provokacijom“.

Pravilo 6: Koristi lični primjer kako bi dokazao da si u pravu. Ako je moguće, svaki tekst počni rečenicom „juče sam razmišljao i palo mi na pamet“ ili „meni se lično desilo, pa znam o čemu govorim“. Nema veze što lični primjer nije dovoljan dokaz istinitosti, važno je stvoriti atmosferu da znaš o čemu govoriš. Sjećam se na prvoj godini fakulteta, koleginica je rekla „niko neće položiti ovaj predmet, moj brat je polagao 5 puta i nije položio“. Naravno da to nije bila istina, iako je njeno iskustvo neupitno: korištenje pojedinačnog za dokazivanje opšteg je moguće samo ako raspolažete naučnim činjenicama i podacima.

Pravilo 7: Obavezno koristi psovke, one pokazuju da si „buntovnik bez dlake na jeziku“. Vidjeli ste kako Boris Dežulović, Miljenko Jergović i Vedrana Rudan često u naslovima imaju psovke, pa ih i vi koristite što češće kako bi asocirali njihovu stručnost sa vašom. Ako baš želite biti kreativni, možete osmisliti specifičan sistem skraćenica kojima ćete glumiti da koristite sviftovski jezik. Kako bi pojačali identitet „buntovnika“, lažno morališite i zakačite se sa nekim poznatim političarem na tviteru, pa nakon toga obavezno napišite „osvetnički blog“.

Svaka slučajnost sa „poznatim“ blogerima je namjerna. Ovaj fenomen je aktuelan, pa imam pravo na svoje mišljenje o tome. Mišljenja sam da je to veliki problem i besmisao, rješenje je u tome da svako piše samo o onome o čemu zna nešto novo. Bože moj, moje ljudsko pravo je pravo na slobodu izražavanja i mišljenja, a ona se moraju poštovati (u suprotnom, snosite sankciju). Činjenica je da društvene mreže nisu javni prostor, pa tamo mogu iznositi svoje mišljenje bez sankcije. Ali, nisam ja kriv ako me osudite, mi živimo u vremenu krize morala i podaničkog ponašanja. Lično sam se uvjerio da je tako, jednom sam vidio kako Iks osoba nije dala 20 pfeninga beskućniku. Kako god, vlastima se j*** što narod nema posla, idem pisati frustrirani blog i tvit o tome.

Šta mislite, koliko od 7 pravila sam iskoristio u prethodnom pasusu? :)

Autor je operativni urednik Novog Polisa iz Banjaluke.