Blog

Omladinski aktivizam (ni)je "big deal"

Borislav Vukojević, Banjaluka

Na razgovoru za posao, mlada osoba dobija odbijenicu, uz obrazloženje da nema dovoljno iskustva za otvoreno radno mjesto. Kakva je to država koja ne da priliku mladima, koja ne dozvoljava ... A ne, ovo nije tekst koji će ponavljati hiljadu puta opisanu situaciju u kojoj je omladina u ulozi žrtve. Ne kažem da navedena priča nije tačna, naprotiv, ali me svaki dan sve više fascinira druga strana medalje. Onima koji se deklarišu kao „omladinski aktivisti“ preporučujem da ne čitaju tekst, jer postoji šansa da će iskusiti veliku dozu frustracije.

Prije nekoliko godina sam pisao o temi formalnog i neformalnog obrazovanja, gdje sam opisivao prednosti i mane ovih načina učenja i/ili sticanja iskustva. Međutim, želim istaći jednu pojavu koja nerijetko puni info odjeljke na profilima društvenih mreža. Koliko puta ste vidjeli titule ili radna mjesta sa čudnim engleskim izrazima, poput Community leadership coordinator, Youth local team leader, Vice president of local team building activities, Senior local coordinator for youth leaders in progress? Lično, nemam ništa protiv toga, ali je nevjerovatno koliko takve stvari kreiraju lažnu sliku o aktivizmu mladih ljudi. Čast izuzecima, poznajem ih nekoliko, ali želim postaviti pitanje većini: Da li stvarno smatrate da je kačenje stikera na tablu o tome kako je važno pratiti svoje snove i biti svjestan timskog rada – bitno iskustvo koje vam može/treba obezbijediti posao?

Prvi problem je što navedene osobe daju previše značaja opisanim „zvanjima“. Sticanje iskustva u „mainstream“ omladinskom aktivizmu preporučujem, ali ne preporučujem podizanje samopouzdanja na osnovu nečega što nije „big deal“. Mladi ljudi treba da se bave aktivnostima koje mogu na neki način popraviti stanje u društvu, ali svakodnevno kukanje o tome kako „nisu dovoljno prepoznati“ je u najmanju ruku pretjerivanje. Postaviću stvari ovako: ako ću se baviti aktivizmom samo da bih imao nešto napisati na društvenoj mreži ili da bih stalno pričao o tome – neću se ni baviti time. Uostalom, postoji bezbroj mladih ljudi koji svakodnevno čine dobro za svoju zajednicu, a nisu članovi nikakvih organizacija sa „fensi“ imenima. Poznajem mladu osobu koja svakodnevno skuplja odjeću i nosi u romska naselja, a da pri tome nikada nije spomenuo da želi publicitet ili da želi imati neko zvanje zbog tog iskustva. Nalog na društvenim mrežama posjeduje, ali u odjeljku „zanimanje“ stoji „nezaposlen“.

Drugi problem „mainstream“ omladinskog aktivizma su pretjerani formalizam i redukcionizam. Koliko puta sam samo vidio „stručne publikacije“ i „preporuke“ raznih projekata koje se bave temom mladih, štampanih u koloru i sa tvrdim povezom. Kada otvorim većinu tih publikacija, vidim klišeizirane citate izvan konteksta, izlizane motivišuće poruke i nerijetko nestručne preporuke i savjete. Ovdje nije pitanje toga da li nekome može pomoći da se motiviše, već je upitno „znanje“ koje se u njima nalazi. Kroz redukcionizam se često zamaskira plitkost, pa tako grupa omladine od sedamdeset godina (toliko zajedno ima njih četvoro ili petoro) objavljuje priručnike za „kako biti mladi novinar“ ili „kako pronaći pravu karijeru“. Vjerovali ili ne, za odabir prave karijere ili ozbiljnim bavljenjem novinarstvom je potrebno više od savjeta „budi pošten“ i „radi ono što voliš“.

Dakle, kao što sam rekao, nemam problem sa omladinskim aktivizmom, već kvazi aktivizmom. Ubiranje „titula“, igranje politike, organizovanje treninga i radionica može biti korisno, ali nije zamjena za prava radna iskustva. Znam, mnogi će reći da je danas teško doći do posla i da je volontiranje jedina opcija. Ponekad jeste, ali zašto je onda bitno da omladinski seminari, događaji i organizacije imaju toliku važnost? Samo da bi određeni pojedinci imali „lažne“ titule i lažno samopouzdanje? Iskustvo je individualna stvar, ne može se očekivati od poslodavca da bezuslovno prihvata „reference“ omladinskog aktivizma, pogotovo ako su u pitanju zbunjujuće titule koje govore istovremeno i sve i ništa. Šta znači biti „lokalni lider mladih“? Zar to zaslužuje referencu?

 

Ako zaslužuje, to je ekvivalentno sa mojim aktivnostima sazivanja drugara na partiju fudbala iza zgrade: potrebno je odvojiti vrijeme, ažurirati brojeve telefona i adrese, voditi brigu o terminu koji će svima odgovorati, skupljati novac za kupovinu opreme, pobrinuti se da drug sa loptom sigurno dođe, spremiti flaše vode i otići lično po nekoga ko nema telefon. Po današnjoj priči aktivizma, slobodno mogu u CV navesti Local community leader and small group motivator. Kvazi omladinski aktivisti, kako to mislite „nije to isto“? Razmislite još jednom.

Autor je operativni urednik Novog Polisa iz Banjaluke.