Blog

Inverzna empatija

Borislav Vukojević, Banjaluka

Budim se u 6 sati ujutro, jer sam veče prije zaključio da šef od mene očekuje da dođem prvi na posao i odmah počnem sa radom. Prije ustajanja, razmišljam: „Trebao bih obući plavu košulju i crni sako, šef kadrovske je sigurno primjetio očajnu kombinaciju koju sam juče nosio, sigurno narušava kodeks oblačenja“. Perem zube, sjetim se da mi ta odjevna kombinacija nije čista, moraću smisliti novu.

Dok vozim na posao, muče me misli: „Ovaj duks nije prikladan za posao, dobiću opomenu i svi će mi se smijati, nije u redu ispasti tako nemaran pred radnim kolegama. Možda da kupim usput neku novu garderobu, sigurno imam vremena ... ali ne mogu ipak, šef očekuje od mene da dođem prvi, sigurno već misli da sam najneodgovorniji radnik“. Moje raspoloženje polako opada, jer ne mogu vjerovati kako sam dopustio sebi da drugi misle loše o meni. Prilazim radnom mjestu, osjećam se kao da sam uradio nešto pogrešno. „Ako želim izbjeći kaznu i sramotu pred radnicima, idem odmah kod šefa kadrovske i reći ću mu kako imam pravo nositi šta želim, dok god ne narušava moju produktivnost“, pomislio sam.

Ulazim u kancelariju šefa kadrovske, nije me stigao ni pozdraviti, a ja sam povišenim tonom izgovorio: „Znate kako, vi nemate pravo određivati odjevne kombinacije, moja standardna odjeća nije bila spremna danas i obukao sam ovu što sam imao“. U toj brzini, nisam primjetio da je šef razgovarao na telefon, pa nije mogao čuti moju kritiku. „Oprostite, bilo je hitno, nisam vas čuo. Možete li ponoviti? Usput, odličan vam je duks, sjajno se uklapa u vaše radno okruženje“. Stojim nekoliko sekundi, ne vjerujem šta čujem. Ali zar vi ne mislite da ... U momentu se sjetim da žurim u kancelariju, šef me očekuje, trebam prvi početi. Trčim do kancelarije, sretnem šefa na hodniku, osjećam se neugodno, nisam stigao prvi. „Gdje žuriš ti, pa tek je deset do sedam, ne želim da mi budeš umoran i zaspiš na poslu“.

Ostajem ukopan u mjestu, ne vjerujem šta čujem. Pomišljam: „Sigurno je sarkastičan, zakasnio sam i sada misli da sam neodgovoran“. Objašnjavam mu kako sam kasnio zbog odjeće, nisam stigao sve pripremiti, uz napomene kako se neće ponoviti. Šef me pogledao zbunjeno, ali se samo nasmiješio i nastavio putem kojim je krenuo. A šta je sa mnom? I dalje ne vjerujem, pa pokušavam shvatiti u čemu je problem... Znam! Problem je što sebi dajem za pravo da mislim umjesto drugih, a da pri tome uopšte ne znam prave informacije!

Navedeni scenario je samo ilustracija na jednostavnom primjeru, a radi se o našoj navici da razmišljamo umjesto drugih. Ne govorim o empatiji koja je nešto drugo – saosjećati se sa nekim, posmatrati svijet iz njegove perspektive. Ovdje se radi o „inverznoj empatiji“, gdje druge stavljamo u „svoje cipele“ i tako kreiramo tok misli koji je odvojen od stvarnosti. Problem u toj situaciji je što smatramo kako su spletovi kognitivnog, emotivnog i konativnog identični kod svih ljudi, ne obazirući se na razlike. Svakodnevno kreiramo milion različitih priča, posmatramo svijet samo kroz svoje filtere.

Ne kažem da je loše razmišljati na osnovu informacija i signala koje dobijamo od drugih – loše je razmišljati na osnovu informacija za koje mi mislimo da neko misli. U tim situacijama uglavnom posmatramo stvari sa logičke strane, a zaboravljamo da nisu sve misli proizvod samo kognitivnog. Jedino što možemo stvoriti takvim procesom je „samopotvrđujuće proročanstvo“: svojim ponašanjem koje je u skladu sa pretpostavkom zaista stvorimo uslove koji nam na kraju pokažu kako smo u pravu!

Postoji li primjer za to? Vratimo se za kraj našoj priči sa početka. Vraćam se s posla, razmišljam o situacijama koje su mi se desile. Na semaforu srećem djevojku koja mi se sviđa, ali pomislim „ma sigurno nisam njen tip“. U narednih deset dana srećem je na istom mjestu, ali se ponašam u skladu sa mojom pretpostavkom, pravim se kao da ne postoji, zašto gubiti energiju. A šta se dešava u stvarnosti, izvan mog „svijeta“? Sviđao sam se toj djevojci, ali je odustala kada je vidjela da sam potpuno hladan prema njoj. Tačnije, moje ponašanje je zaista stvorilo ono što sam pretpostavljao.

A vi, čije misli ste sada uzurpirali, u čije ime razmišljate?

 

Autor je operativni urednik Novog Polisa iz Banjaluke