Blog

Dan krnje nezavisnosti

Vojislav Savić, Banja Luka

Da praznici nisu važni, niko ih ne bi ni slavio. Pogledajmo najmoćnije imperije svijeta kako se odnose prema nacionalnim praznicima i važnim datumima, i sve će nam biti jasno. Praznici i svečanosti koje organizuje društvo pokazuju koje su to vrijednosti na kojima ono počiva i iz toga možemo iščitati i neke osnovne identitarne karakteristike. Praznici su, dakle, važni. Kako drugima, koji posmatraju, tako i samom društvu.
Na jučerašnji dan, prije tačno 23 godine, održan je referendum na kojem se statistička većina stanovnika Bosne i Hercegovine izjasnila za izlazak iz, tada već okrnjene, Jugoslavije. Većina Bošnjaka ga slavi kao Dan nezavisnosti, državni praznik od najvišeg značaja, dok većina Srba nema nikakav senzibilitet za 1. mart, a ako ga i ima, uglavnom ga uzimaju kao zvaničan datum početka rata. Hrvati promjenljivo oblačno. Da su glasali za izlazak, glasali su, da su dobili nešto od toga - i nisu. Zapravo, od nezavisnosti niko nije dobio ništa, ako se ekonomski parametri uzmu u obzir. Pa i u neekonomskom pogledu, institucija visokog predstavnika negira postojanje suvereniteta BiH u onom najprostijem, klasičnom smislu. Kakva je to nezavisnost, ako uvijek postoji mogućnost da eksterni faktor diskrecionim odlučivanjem poništi bilo koju odluku organa države?

Krnji izlazak iz krnje Jugoslavije koštao je Bosnu i Hercegovinu skoro 100 000 ljudskih žrtava, milioni su raseljeni i prognani, ekonomija i industrija unazađena decenijama (zatim dokrajčena sumnjivim privatizacijama), ko zna koliko školovanih i kvalitetnih ljudi se trajno odselilo odavde, i ko zna koliko će nam trebati da se oporavimo od rata. A šta je, osim klimave nezavisnosti, dobijeno zauzvrat, šta je tolika borba i smrt donijela borcima za nezavisnost? I kako onda da se čovjek ne zapita, šta se tu uopšte ima slaviti i praznovati? Je li ovo BiH za koju su se oni borili? Kakvu su to državu uopšte i zamišljali da će dobiti kada su kretali u nezavisnost bez dogovora sva tri naroda? Mada, kakvu god da su je zamišali, nakon ovog rata više nijedna nije moguća.

Međutim, postoji jedna zanimljiva stvar kod praznika u BiH. Ideolozi ovakve državnosti Bosne i Hercegovine podržavaju praznovanje 25. novembra kao Dana državnosti BiH, te 1. mart kao Dan nezavisnosti iste te BiH. Nameće se jednostavno pitanje: Kako je to moguće praznovati nezavisnost na dan kada je pregažena osnovna ideja dana državnosti? Ako je zaostavština ZAVNOBiH-a da je BiH “i srpska, i hrvatska, i muslimanska”, kako je to moguće da se bez ijednog od tri osnovna konstituenta državnosti, u ovom specifičnom slučaju onog “i srpska” faktora, donose najvažnije državne odluke? Kako spojiti ta dva datuma? Nikako. Jer, po toj logici, i 9. januar bi se mogao sasvim prirodno uzeti kao praznik za čitavu državu - jednostranim činom je proglašen, i nisu konsultovana druga dva naroda. Samo, najveća srpska greška je u tome što su Srpsku Republiku BiH proglasili skoro dva mjeseca prije referenduma, jer, po mom mišljenju, tek nakon preglasavanja postignuta je osnova za samostalno djelovanje. Međutim i ovako, Republika Srpska obilježava 9. januar kao svoj praznik, uprkos tome što druga dva naroda ne bi složila sa tim, kao što se ni Srbi ne slažu sa proslavom 1. marta. Dakle, niko nikoga ne pita i niko nikoga ne sluša, i to je realnost ove države. U sudaru sa realnošću, raspršuju se sve bajkovite i ušminkane vizije.

Praznična šizofrenija u Bosni i Hercegovini nastupa svako malo, jer kad se slavi u Republici Srpskoj, u FBiH je najnormalniji dan, i obratno. Kad Predsjedništvo BiH organizuje prijeme, obično je ili dvočlano ili jednočlano. Sva trojica se skupe samo kad dolaze stranci. Komedija ide do te mjere da je 2010. Zlatko Lagumdžija, kao novoizabrani ministar spoljnih poslova, svoju prvu posjetu napravio u Banjoj Luci. Kod Dodika.
Prošlost pomnožena sa tri, budućnost sa tri puta tri - to je Bosna i Hercegovina. Takva država ne može izgraditi skoro nikakav zajednički identitet, a pogotovo ne identitet koji bi preuzeo primat nacionalnom. A država bez identiteta je država koja odumire, koju još samo aparati održavaju u životu. Volio bih da me neko razuvjeri, ali mislim da su moje pesimistične vizije opravdane. Najmanji zajednički sadržilac za sve ljude u BiH postoji, ali ne postoji volja da se on pronađe.

*Autor je operativni urednik Novog Polisa