Blog

Potraga za Demijurgom

Bojana Miodragović, Banjaluka

Već dugo naše prozorsko okno prikazuje svijet u kojem se odvija paralelno mnogo kriza. O njima i rizicima modernog društva pisao je između ostalih i Ulrih Bek. Od rizičnog društva, Bek je posljednjih godina svog (nažalost, prerano okončanog – 01.01.2015. godine) života  govorio  o jednoj znatno optimističnijoj viziji života, kosmopolitskoj viziji.

Interesantno kako čovjek koji je cijeli radni vijek proveo baveći se tmurnim, pesmimističnim projekcijama budućnosti i prizmama sadašnjosti (nesigurnošću, rizicima, kapitalističkim odnosima  i slično), dolazi do kosmopolitizacije u koju, neskriveno, polaže i velike nade. Kako je on definisao svoju viziju i koje joj je okvire dao, tema je nekog drugog promišljanja.

Ono što u meni budi zanimanje u vezi s ovim uvodom lične je prirode i pojedinačnog nivoa. Gdje je izvor optimizma u našoj viziji svijeta? U čemu se ogleda osjećanje radosti i treperenje u iščekivanju sutrašnjice u danu koji ne teče već juri, a mi ga, posrćući, pokušavamo sustići? Bez obzira na to čime se bavili, svakodnevnicu je moguće doživjeti kao divno uvježbanu koreografiju, baletsku ili bilo koju drugu, u kojoj plesači pružaju ruke i pokušavaju se doseći, dok ih ritam ne usmjeri i baci na sasvim suprotne strane. Ono što teško pada u ovakvoj ilustraciji je naše mjesto u takvom prizoru - da li smo publika koja sa strane posmatra to što se odvija ili smo plesači pod pritiscima sopstvenih i tuđih očekivanja, umijeća i ličnih težnji?

Da li je optimistična vizija samo ispuniti očekivanja, društvene standarde i želje kolektivnog monstruma koji mijenja  raspoloženje i namjere, pod uticajima opijuma koje nalazi na ovom svjetskom vašaru? Da li je optimistično željeti biti na blještavoj vrtešci i kružiti dok ne osjetimo nelagodu i mučninu i poželimo da silazimo s nje, probijajući se kroz one koji na tu vrtešku hrle? U odrazima pomiješanih blještavila i delirijumskih zvukova, da li čujemo svoj glas, svoju misao – da li treba i smijemo da je čujemo? A onda, kada čujemo zvuk, izolovan i malo jasniji, da li je to naš  glas ili odjek, eho monstruma čijeg smo organizma krvna zrnca? Oni koji su ubjeđeni u izolaciju svog puta, vjeruju u sopstvenu želju koja ih čini stranim tijelom u organizmu kolektivnog monstruma. Da li oni, kao strana tijela, mogu da nam ispričaju svoju optimističnu viziju kojoj streme, da li mogu da nas uvjere u vrijednost jarke svjetlosti i blijedilo modrica koje ćemo zadobiti u potrazi za kosmogonijskom tajnom sopstvenog optimizma?

Znam samo jedno sada, a to je da svaki treptaj neizvjesnosti, prašinu na obući i zvonak trag glasnog nervoznog smijeha u potrazi za Demijurgom optimizma, ne bih mijenjala za oporost duha, ustajalost vazduha i ekstazičnu vrtešku sa koje bezbroj identičnih lica pruža ruku pridruženja. Ne bih mogla, pa makar čekala i okončala u prasku novogodišnjeg vatrometa kao Ulrih Bek.

Autor je istraživač na Institutu za društvena istraživanja FPN BL