Blog

Društvo kognitivne disonance

Borislav Vukojević, Banjaluka

Društvo kognitivne disonance je satkano od bezbroj svjetova: neke osobe žive u prosperitetnoj Bosni i Hercegovini, neki su već u Evropskoj uniji, neki žive u siromašnoj državi, neki vjeruju u političke partije, neki ih se gade. Ovdje ne govorimo o naučnoj teoriji o paralelnim svjetovima, već o procesu kognitivne disonance koja je u stanju kreirati svijet za svakog čovjeka. Kako je moguće da u Bosni i Hercegovini postoji toliko svjetova, a da je pri tome svaki dovoljno „stvaran“? Sasvim slučajno sam uzeo primjer BiH, slobodno možete uzeti bilo koju državu ili zajednicu kao predmet vaše pažnje. Sve što trebate uraditi je razumjeti proces kognitivne disonance i primijeniti je na sebe i svijet koji vas okružuje. Ovdje nećemo iznositi kompletnu teoriju iz psihologije, već samo neke osnovne postavke kako bi pokazali da živimo u društvu kognitivne disonance.

Najjednostavnije rečeno, kognitivna disonanca se zasniva na pretpostavci da je ljudima važna „psihologičnost“ stavova i vjerovanja. To znači da u slučaju spoznaje dva ili više kontradiktornih stavova, čovjek nastoji umanjiti psihološki nesklad tako što: umanji značaj kompletnog problema, racionalizuje svoju poziciju ili promijeni stav u potpuno novi. Teorija je nastala pedesetih godina prošlog vijeka, kada je Leon Festinger obavio eksperiment kojim je dokazao postojanje navedenih psiholoških mehanizama. Ukratko, eksperiment se zasnivao na monotonom zadatku slaganja figurica – studentima je nakon toga rečeno da će dobiti određenu količinu novca da narednom subjektu „lažu“ kako je zadatak zanimljiv. Jednoj grupi studenata je za taj zadatak ponuđeno dvadeset dolara, dok je druga grupa dobila jedan dolar za isti zadatak. Grupa koja je dobila samo jedan dolar je iskusila kognitivnu disonancu, pa je većina studenata iz te grupe sebe ubijedila da je zadatak bio zaista zanimljiv. Tačnije, nisu mogli istrpiti mentalni napor toga da su za samo jedan dolar slagali nekoga – pa u cilju da zadrže pozitivnu sliku o sebi, racionalizuju svoju poziciju. Druga grupa nije imala takve racionalizacije, jer je dvadeset dolara dovoljna nagrada da se opravda „laž“.

Primjer za prvi način održavanja „psihologičnosti“ je umanjivanje kompletnog problema pomoću uopštenih izgovora. Na primjer, često se sjetim izgovora kojeg dobijem od strastvenih pušača. Kada ih pitam kako mogu pušiti cigarete uprkos tome što je medicina dokazala kako je ono štetno po zdravlje, većina će reći: „Jednom se živi“ ili „Od nečega se mora umrijeti“. To je klasičan primjer umanjivanja značaja: sa jedne strane se nalazi stav o tome kako pušenje cigarete donosi neki oblik užitka, a sa druge strane je jednako važan stav o štetnosti po zdravlje. Pošto je u ovoj situaciji zavisnosti teško promijeniti stav u potpuno novi, najlakše je stvoriti sklad umanjivanjem značaja. Kako bi održali psihološki sklad, pušači uglavnom izbjegavaju suočavanje sa činjenicama koje se često nalaze u medijima, pogotovo na internetu.

Racionalizacija pozicije je najčešći način razotkrivanja ovog psihološkog fenomena. Na primjer, u marketingu postoji nešto što se naziva „očajavanjem kupca“ – psihološki efekat koji većina ljudi osjeti kada potroši veliku sumu novca na neki proizvod. Na primjer, kada uzmemo kredit za novi automobil, nakon obavljene kupovine ćemo nerijetko tražiti dokaze kako smo ispravno postupili, a izbjegavaćemo ljude i medije koji mogu ponuditi suprotne argumente. Na taj način čuvamo naš psihološki sklad, a ukoliko se desi da ipak dobijemo kontradiktornu informaciju, najčešće koristimo racionalizaciju tipa „to je ipak moj novac i kupio sam ono što je najbolje za mene“. U tim trenucima mi zaista kreiramo „svoj svijet“ u kojem je naš postupak najbolji, samo da bi izbjegli psihološki nesklad.

Vratimo se na malo šire društvene procese. Što se tiče mog okruženja i države u kojoj živim, ubijeđen sam da različite individue svakodnevno kreiraju nove svjetove. Nedavno sam sjedio sa prijateljem na klupi, gdje smo razgovarali o političkim odnosima i zaposlenima „preko štele“. Prijatelj je sjajno zapazio sljedeće: „Zašto većina osoba koje su dobile posao preko stranke, pa rade u državnom sektoru – stalno pričaju kako vlasti ipak nisu toliko loše i kako život kod nas nije tako loš?“ Odgovor se nalazi u kognitivnoj disonanci: osobe koje svojim očima vide da se u našoj zemlji širi korupcija, nepotizam, da je država siromašna – sebe ubijede da je drugačije, jer iskuse psihološki nesklad. Proces teče otprilike ovako: Osoba A je svjesna da je ekonomska i politička situacija teška – Osoba A je dio tog sistema – Osoba A racionalizuje poziciju tako što sebe „ubijedi“ u suprotno. Na taj način dobijamo „paralelne“ svjetove, pa je sada jasno kako svakodnevno svjedočimo situaciji da svi živimo u istoj zemlji, ali imamo različite poglede na „istu“ stvarnost.

Kako te različite stvarnosti opstaju istovremeno? Živimo u vremenu kada se većina informacija dobija iz medija: novine, internet, televizija. Komercijalizacija je dovela do proliferacije različitih kanala i izdanja, tako da svako može pratiti samo onaj medij koji je psihologičan sa njegovim stavovima. Na taj način kreiramo svoj svijet koji je u skladu sa našim stavovima, navikama, vjerovanjima i vrijednostima. Oni koji su gledali Matriks, plava pilula označava kraj kognitivne disonance.

Autor je operativni urednik Novog Polisa