Blog

Zablude "self help" literature

Borislav Vukojević, Banjaluka

„Dovoljno je samo da misliš pozitivno, sve će ostalo doći samo“ – rečenica koju zagovornici „new age“ psihologije ponavljaju kao pokvarena traka. U našim bibliotekama i knjižarama je sve više knjiga sa klišeiziranim naslovima tipa „Kako misliš, tako živiš“ ili „Deset koraka do sretnog života“. Nemam namjeru kritikovati bilo čija uvjerenja kada je u pitanju zakon privlačnosti, već želim ponuditi jednu malo drugačiju perspektivu.

Sa učenjem o zakonu privlačnosti prvi put sam došao u kontakt sa knjigom i filmom „Tajna“, koja mi je na prvo čitanje izgledala očaravujuće. Mislim da je to utisak koji stekne mnogo ljudi koji pogledaju film, što je velika opasnost ukoliko osoba nema istraživački duh i dodatno ne istraži navedenu teoriju. Ne kažem da su knjiga ili film loši, ali iz svog iskustva mogu reći da su u njima stvari previše pojednostavljene, što mnoge može dovesti u zabludu. U periodu on četiri godine pročitao sam i pregledao preko 300 naslova koji se bave ovom tematikom, sa ciljem da otkrijem pravu suštinu zakona privlačnosti. Naravno, apsolutnu istinu nisam otkrio, ali ću ovdje istaći nekoliko najvećih zabluda koje su mi postale očigledne.

Zakon privlačnosti je, kako se najčešće predstavlja u popularnoj „self help“ literaturi, jednostavni proces koji se zasniva na uzročno-posljedičnoj vezi između mišljenja i stvarnosti. U tome se krije prva zabluda koju kritički nenastrojeni čitaoci moraju imati u vidu: uzročno-posljedični odnos koji je naveden se ne dokazuje, već se uzima kao aksiom, odnosno pretpostavka koja se ne dokazuje. Naime, u knjigama piše da su sve negativnosti u ljudskim životima proizvod samo jednog faktora, a to su negativne misli. Prateći ovu logiku, autori zaključuju da, ukoliko želimo živjeti u izobilju i sreći, jednostavno moramo razmišljati pozitivno. Dakle, misao je uzrok, naša stvarnost je posljedica – ukoliko nismo zadovoljni svojim životom, u našu stvarnost privlačimo još više negativnih događaja kako bi se „frekvencija sa Univerzumom“ uskladila. Ovdje ne mogu dokazati da li je to tačno, ali ono što je sigurno je da se radi o redukcionizmu, što je najčešći slučaj sa „self help“ knjigama. Redukcionistički pristup, za razliku od holističkog, gradi saznanja na osnovu samo jednog ili nekoliko faktora, dok cjelinu svjesno zanemaruje. Učenje o zakonu privlačnosti je u startu redukcionističko, jer zanemaruje sve druge društvene faktore (osim procesa mišljenja).

Ovdje dolazimo do druge zablude: zakon privlačnosti je univerzalan i funkcioniše bez obzira na to da li je neko svjestan istog ili ne. Ovaj argument ima smisla sa stanovišta prirodnog zakona i opravdava se zakonom gravitacije. Prije nego što je Isak Njutn definisao zakon gravitacije, ne znači da on nije postojao do tada; on je ostao nepromijenjen. Međutim, problem sa zakonom privlačnosti je što posmatra ljude kao mašine, tj. pretpostavlja da je misaoni proces ustvari izolovan od stvarnosti. Na primjer, prema ovom učenju, siromašna plemena u Africi su sama kriva za nedostatak hrane, jer njihovi kognitivni i emotivni procesi nisu u stanju pozitivno razmišljati o „životu u kojem postoji izobilje hrane“. Naravno, ovo nećete naći u knjigama i filmovima, jer se tamo sve svodi na pseudo nauku i opravdavanje konzumerizma.

Treća zabluda se krije u pseudo argumentima kojima je moguće opravdati apsolutno svaki postulat zakona privlačnosti. Naime, prije nekoliko godina sam istraživao lične priče autora koji se bave ovom tematikom, kao što su Džek Kenfild, Sonja Rikoti ili Majkl Bekvit. Sa jednim od njih sam obavio jedan telefonski poziv, gdje sam tražio da mi objasni sljedeće: ukoliko je neko svjestan Zakona i živi prema njegovim principima, kako je moguće da doživljavaju negativne stvari? Odgovor je bio ovakav: iako smo svjesno Zakona i uvijek mislimo pozitivno, Univerzum zna kada je potrebno da nam pošalje iskustva koja će nam pomoći da napredujemo!? Jedino što mi je postalo jasno nakon tog razgovora je da se navedenim argumentom može opravdati apsolutno sve. Osoba A misli pozitivno – osoba A doživi pozitivno i željeno iskustvo – kažemo da Zakon djeluje; Osoba B misli pozitivno – osoba B ne doživi željeno iskustvo – kažemo da Univezum smatra da nam je potrebno negativno iskustvo. Naravno, ni ovo nećete pronaći u knjigama i filmovima, jer se tamo ne nalaze iskustva ljudi koji nude drugačiju perspektivu.

Dakle, vidimo da se ovaj Zakon na kraju opet svodi na problematiku koja se zasniva na religijskim ili vjerskim osnovama: sve što ne mogu dokazati, smatraću da je intervencija „više sile“ koju ne možemo argumentovati, jer je ne možemo spoznati. Zašto onda autori ovaj proces ne nazivaju Vjera privlačnosti? Mislim da se odgovor krije u zapadnoj ideologiji sekularizma i sve većem broju deklarisanih ateista; termin „zakon“ je uvjerljiviji i radi se o prostoj segmentaciji tržišta. Međutim, ne znači da ove knjige ne mogu biti korisne, samo ih treba „čitati“ na pravi način i iz njih upotrebiti samo ono što ima praktičnu korist. Uostalom, tu ne piše ništa novo, ukoliko se sa pažnjom čita Lao Ce i njegov „Tao te ching“, postaje jasno da je u pitanju staro filozofsko učenje.

Na kraju, ipak mislim da će apologete zakona privlačnosti odustati od čitanja ovog teksta već nakon prvog pasusa, ali iz jednog ljudskog razloga. Zakon privlačnosti je optimističan i nudi relativno lagan metod za srećan život, obećava napredak bez realnog napora, a mi ljudi volimo takve procese.

 Autor je operativni urednik Novog Polisa.