Blog
Lažni altruizmi i kvazi kliktivizmi
Borislav Vukojević, Banja Luka
Sjedim za računarom, nekako po navici pregledam objave na društvenim mrežama. Nekako kao po pravilu, na fejsbuku sam zatrpan pozivima na kojekakve događaje, dok na tviteru dominiraju objave koje su navodno prepune altruizma. Instagram ne zaostaje, svakodnevno dokazuje kako bi prikladan prevod na naš jezik trebao biti „mašina za privlačenje pažnje“ ili „narcisoidna magična kutija“. Međutim, u ovom tekstu se neću baviti uopštenim fenomenima društvenih mreža, to zahtijeva posebnu knjigu. Ovdje ću predstaviti svoja zapažanja o tome kako društvene mreže podstiču lažni altruizam i lažni aktivizam.
Odmah da se ogradim, ne pripadam grupi autora koji smatraju da mediji neminovno uslovljavaju društvene promjene, iako je ta pozicija jako dobro argumentovana. To je onaj Mekluanovski svijet koji nam govori o tome kako nam mediji stvaraju nove potrebe i ponašanja – što je lako dokazati na nekim primjerima. Međutim, želim pokazati kako nam mediji pojačavaju ono što je već dio naše ljudske prirode, bilo da je to naklonjenost samom sebi (selfie fotografije), očuvanje dobre slike o samom sebi (lažni altruizam) i (ne)preuzimanje odgovornosti za svoje postupke. Dakle, u ovom trenutku ćemo zaboraviti na raspravu o tome da li mediji uslovljavaju društvo ili obrnuto, jer se često može svesti na raspravu o tome da li je starije kokoš ili jaje. Kroz primjer društvenih mreža ćemo više zastupati poziciju koja vrši simbiozu i ciklični proces.
Krenuću sa situacijom koju ste vjerovatno svi iskustveno provjerili, ukoliko koristite fejsbuk: dobijete obavještenje o tome kako se organizuje neki događaj koji se tiče i vas, bilo da je u pitanju masovni protest ili koncert grupe koju preferirate. Šta će se desiti? U 99% slučajeva ćemo kliknuti da ćemo prisustvovati tom događaju, samo zato što nam ne predstavlja nikakav mentalni i fizički napor da to uradimo. Od nas ne zahtijeva pismeni pristanak ili odlazak po karte, već samo jedan klik mišem. Zaintersovan za ove procese „kvazi kliktivizma“, prije nekoliko godina sam uradio jedan mali eksperiment. Naime, u tom periodu u Republici Srpskoj je bila aktuelna kriza oko programa Erazmus Plus, jer je zbog nesuglasica na nivou BiH studentska populacija mogla ostati bez pristupa tim fondovima. Na fejsbuku sam dobio poziv na događaj, u kojem je pisalo da se sutra održava protestno okupljanje u parku Mladen Stojanović. Ujutro, prije polaska na taj skup, pogledao sam broj ljudi koji su kliknuli da sigurno dolaze: ukupno 188 „kliktaša“. Već pretpostavljate? Na okupljanju se pojavilo svega desetak ljudi, koji nisu krili razočarenje ... Nažalost, povjerovali su da ljudi preuzimaju odgovornost za postupke u onlajn sferi – ali su zaboravili na faktore lažnog aktivizma, kliktanja iz dosade ili prihvatanje poziva samo zato što im je poslao neko i ne mogu to odbiti.
Ne morate biti elitisti, ne morate kritikovati druge, krenite od sebe. Koliko zaista onlajn sferu uzimate za ozbiljno? Koliko puta ste zapravo prihvatili neki poziv, prekršili svoj „klik“ jer se radi o fejsbuku? Svi smo to uradili milion puta, jer se ne zahtijeva nikakav napor, nikakva akcija u tom trenutku.
Lažni altruizam mi je omiljena tema, omiljeni fenomen koji se nalazi i na društvenim mrežama, iako nije tamo nastao. Tačnije, prvenstveno tviter je postao moćno sredstvo skidanja odgovornosti za nečinjenje. Koliko puta ste vidjeli, kada se desi nešto negativno, da se na tviteru pojavi bezbroj objava sa pozivima u pomoć, kritikama, zahtjevima, zaključcima? Odmah da se ogradim: ne mislim na situacije u kojima stvarni altruisti koriste tviter kao nadogradnju svojih akcija u realnosti. Mislim na one naše postupke u kojima, zbog zadržavanja dobre slike o sebi, svoje nečinjenje pravdamo sa #pomozimo, #učinitenešto, #uzvaszauvijek i slično.
Nekoliko decenija ranije u psihologiji je definisana teorija o tzv. efektu posmatrača. Ova teorija kaže da će pojedinac pomoći nekome u nevolji najčešće ako nema drugih ljudi u blizini. Radi se o difuziji odgovornosti: što je više ljudi u blizini, čovjek nesvjesno pomisli da će sigurno neko drugi pomoći. Kao primjer za dokazivanje ove teorije korišten je slučaj u kojem je čovjek ubio djevojku ispred zgrade, u kojoj je u tom trenutku bilo barem dvadeset ljudi koji su vidjeli zločin. Niko nije učinio ništa. Jedna sjajna ilustracija koju sam pronašao na internetu opisuje istu situaciju, ali u današnjem vremenu društvenih mreža. Slika pokazuje ljude kako gledaju zločin iz svojih prozora, niko ništa ne čini, već su ulogovani na tviter i kucaju #helpHer, #stopCriminals, #NoWomanAbuse i slično.
Zašto ovaj fenomen nazivam lažnim altruizmom? Smatram da društvene mreže nude ljudima izgovor za nečinjenje i tako amputira njihov stvarni učinak. Ista paralela se može napraviti sa teorijom o narkotičkoj disfunkciji medija, koju su još prije pedesetak godina razvili Lazarsfeld i Kac. Teorija kaže da količina informacija koju ljudi imaju ustvari smanjuje njihovu želju da učine nešto konkretno. Na primjer, ljudi koji znaju mnogo o humanitarnim akcijama neće učiniti ništa da nekome pomogne, jer če smatrati da je dovoljno „učinio“. Isto je i sa tviterom i lažnim altruizmom: najlakše je sjesti u udobnu fotelju, pisati kojekakve „kvazi aktivističke“ objave i smatrati sebe aktivnim i humanim.
Za kraj, ostavio sam instagram. Ova mreža je klasičan primjer kako tehnologija ne stvara potrebe, već ih osnaži u onoj mjeri koja često ode u potpuno izvrtanje suštine. Posebno mislim na selfie fotografije koje nemaju apsolutno nikakvog smisla i posebnosti. U redu je slikati samog sebe u posebnim trenucima, ali slikati sebe u najintimnijim, najbesmislenijim situacijama? Lijepo je misliti da nam instagram nudi mogućnost da budemo „umjetnici“, ali nekada se trebamo zamisliti i zapitati da li izvrćemo suštinu svega zbog nekoliko desetina „lajkova“?
Znate kako sam uočio sve ove procese koje sam opisao? Jednostavno je: sve to „lažno“ sam i ja uradio, samo sam analizirao svoje postupke. #kraj #iskrenost
Autor je operativni urednik Novog Polisa.
