Blog

Kosmpolitizacija i uvažavanje drugog

BORISLAV VUKOJEVIĆ, BANjA LUKA

Živim u vremenu konstantnih promjena. Živim u vremenu konstantnog rizika. Živim u vremenu u kojem su zamagljene granice između nacionalnog i kosmopolitskog. Prihvatio sam to zdravo za gotovo, iako sam bio svjestan da nemam čak ni odgovarajuće pojmove da označim određene procese. Zbog toga ogromnu zahvalnost dugujem Ulrihu Beku, koji mi je pomogao da bolje razumijem društvo u kojem živim.

Mi živimo u vremenu društva rizika, koje se značajno razlikuje od industrijskog društva. Odmah ističem da mi lično smeta kada se sintagma „risk society” prevodi kao „rizično društvo“. Na prvi pogled se radi o sinonimima, ali na svom ontološkom nivou svako društvo je rizično, ali nije uvijek društvo rizika. U svom pravom značenju, društvo rizika se bazira na značaju „lošeg“, odnosno podrazumijeva distribuciju „lošeg“ unutar jedne države, ali i šire (ekološki problemi, ekonomska kriza, nezaposlenost, ratovi). Iz ovoga Bek izvlači svoj centralni pojam o kojem je govorio na nedavnom predavanju u Sarajevu: kosmopolitizacija.

Kosmpolitizacija nije isto što i kosmopolitizam ili globalizacija. Globalizacija podrazumijeva proces koji se dešava „odozgo prema dole“, tako što se svijet povezuje na ekonomskom, kulturnom i tehnološkom nivou. Posmatrajući u ovom smislu, kosmpolitizacija nastupa onog trenutka kada pojedinac, gdje god se nalazio, prestane razmišljati u kategorijama „ili“ i pređe na kategoriju „i“. Bek hoće reći da su od nastanka globalizacije ljudi razmišljali o drugom, ali u smislu prijetnje gubitku nacionalnog u korist nekog „drugog“. Najbolja ilustracija se nalazi u primjeru smanjivanja jaza između bogatih i siromašnih: unutar jedne nacionalne države to se postavlja kao problem, ali se rijetko kada razmišlja o smanjivanju jaza na globalnom nivou. Kosmopolitizacija podrazumijeva stavljanje sebe u perspektivu drugog, uvažavanje drugog u njegovoj različitosti, a ne razmišljanje o drugom kao prijetnji.

Kako sam ja kosmopolitizovan? Najbanalniji primjeri su hrana ili ljubav. Dakle, kada razmišljam o ovom procesu, za razliku od globalizacije, krećem od sebe kao pojedinca, gledam kako povezanost svijeta utiče na moju mikro sredinu. Kao što kaže Bek, „drugo“ mi je dostupno na „tanjiru“ i bukvalno mogu jesti hranu iz drugih zemalja i kontinenata ukoliko to želim. Isto tako, ljubav je kosmopolitizovana jer ne postoje realne prepreke za tzv. „globalnu familiju“ – religija, boja kože i nacionalnost nisu problem. Dakle, najjednostavnije rečeno, kosmopolitizacija znači „ja I drugi“, a ne „ja ILI drugi“.

Kosmpolitizacija nije uvijek pozitivna, iako Bek tvrdi da je pojam vrijednosno neutralan. Tačno je da medicina predstavlja glavni dokaz kosmopolitizacije: jednom pripadniku „Kju Kluks Klana“ može biti presađen bubreg crnca; jednom bijelcu bogatašu može biti presađena jetra nekog siromašnog čovjeka iz Afrike. To je vjerovatno dokaz da je kosmopolitizacija tek u početku, jer bi krajnji cilj procesa trebao biti taj da jedna osoba nema potrebu prodavati svoj bubreg kako bi preživjela. Za mene će to predstavljati pravo djelovanje u smislu „I“, a ne samo razmišljanje i uvažavanje drugog.

Profesor Ulrih Bek smatra da kosmopolitizacija prvenstveno utiče na mikro sredinu, kao što je porodica, posao, škola i slično. Kada se podigne na viši nivo, na primjer na nivo međunarodnih odnosa, važe isti principi: razumijevanje kako „drugi“ gledaju na „nas“, ali ne iz perspektive moguće koristi. Da je ovaj proces još u krizi govori situacija koju Bek naziva „igra moći na meta nivou“: pravila igre nisu jedinstvena. Međutim, šta je dokaz kospomolitizacije na međunarodnom nivou? Na posljednjim izborima za Evropski parlament zabilježen je značajan broj anti-evropskih stranaka. Na prvi pogled izgleda paradoksalno: zašto bi stranke koje se protive Evropskoj uniji uopšte imale motiv da učestvuju u onome protiv čega se bore? Bek kaže da je to upravo zbog uvažavanja „drugog“: anti-evropski orijentisane stranke su shvatile da moraju prvo prihvatiti Evropsku uniju kao takvu, uvažiti legalne i legitimne procedure, pa je tek onda mijenjati iznutra. Da li će u tome uspjeti, u ovom trenutku je nevažno, ali stoji kao dokaz kosmopolitizacije.

Lekcija za svakodnevni život koja se može naučiti od Ulriha Beka: u društvu rizika, bilo ono na globalnom ili mikro nivou, potrebno je istinski sarađivati. Ne treba da me zanima šta ja ILI neko drugi može da dobije, već šta ja I drugi možemo zajedno. U središtu kosmopolitizacije je istinska moć empatije, pa zbog toga preporučujem da se ona ne praktikuje samo u poređenju sa globalnim svijetom, već i sa najbližim okruženjem.

Uostalom, ja ne mogu biti pun empatije prema nekome iz Singapura, ako ne mogu biti prema prosjaku iz ulice kojom stalno prolazim. Najveći rizik u mojoj sredini je nedostatak discipline i odgovornosti. Kosmpolitizacija bez ove dvije osobine je gubljenje vremena.

Autor je operativni urednik Novog Polisa.