Blog

Salih Golub

Aleksandar Vranješ, Banjaluka

Kako da se protumači naslov tipa "Šešelj se vraća kući" u pojedinim medijima, nego kao namjerna asocijacija na jedan film od prije sedamdesetak godina. Naravno, naši mediji zadrigli u autocenzuri i izvješteni da se prilagođavaju svim mogućim liderima, programima, partijama i mnogo čemu drugom, pripremaju se i da ovaj put dokažu svoju lojalnost začinjenu senzacionalizmom. Tako da se neću iznenaditi ako danas počnu da se proizvode vijesti tipa "Vendi dočekala Voju" ili licitacije o njegovoj bolesti, odnosima u porodici, itd., što u skladu sa "dupeuvlakačkim" uređivačkim politikama ima za cilj da na svaki način vulgarizuje i "politički otupi" onaj simbol koji danas Vojislav Šešelj predstavlja.

Čovjek koji je posljednjih jedanaest godina bio zatočenik jednog kafikijanskog anti-suda čije je osnovni moto "svi su krivi dok se ne dokaže suprotno", može danas da se doživi i kao simbol otpora, antiglobalizma, srpskog nejedinstva, ali prije svega on je odraz današnjeg stanja u društvu, ogledalo srpskih političkih zabluda, refleksija naše političke budućnosti. Ne želim da posebno potcrtavam kako su danas neki Gotovina, Orić i Haradinaj slobodni ljudi, svjestan da je u postmodernim vremenima gore imati "oštar jezik" nego "krvave ruke", nego se čudim kako ne vidimo da se u sudbini srpskog "Jozefa K" može očitati naše nacionalno posrnuće. Zamislimo da je Šešelj sve vrijeme bio doslovo u tamnici, izolovan od ljudi i informacija, gledajući samo u sjenke koje se reflektuju na zidu i da danas došavši konačno kući pita svoje najbliže: Kako su mi kumovi? Gdje su moji saborci? Kako mi stranka stoji? Da li smo odbranili Kosovo? Da li je konačno stigla demokratija? Jesmo li dovoljno integrisani i živimo li bolje? Da li sam uzaludno patio u tamnici? I u toj situaciji svi pognuše glave, a Šešelj se sjeti jedne Mešine priče koju je čitao u Sarajevu.

Živio na Vratniku jedan siromašni zanatlija pod imenom Salih Golub, koji se nikada nije oženio. Posvećen svom zanatu i izdržavanju slijepe majke, najsrećniji je bio kada je u trenucima odmora, naslonjen na zid džamije, pjevušio zatvorenih očiju o djevojkama što tuguju za mladićima koji odlaze u rat. Njegov brat iz Goražda za kojeg nije mnogo mario, nakon smrt ostavi mu veliko imanje i Salih i majka postadoše preko noći bogati. To nije usrećilo Saliha Goluba, naprotiv, umro je sutradan da li od radosti ili od tuge. Slijepa majka se vrlo brzo preudala za nekog hodžu, oboje su imali po sedamdeset godina, i u tom svemu niko nikog nije prevario, ona je bila bez vida, a hodža bez imetka. Jedino je život prevario Saliha Goluba, zaključuje Meša.

Zar Šešelj ne bi u tom svemu odmah poželio da se vrati u tamnicu, pjevušivši svoju omiljenu pjesmu "Niz polje idu, babo, sejmeni"? Tu se krije sva simbolika Šešeljeva. Možda ne tako ekscentrično kao on, ali zar svi mi nismo željeli da se borimo za neke ideale, da učimo, da budemo najbolji? Zar ne želimo i danas da gradimo državu, da sanjamo o nacionalnom preporodu, da vjerujemo u ljude, prijatelje i kumove, da sanjamo da se vrijedi žrtvovati? I šta vidimo kada dekodiramo sjene, kada sklonimo zablude? Spoznamo život koji je daleko od naših ideala i da danas u tim postmodernim vremenima mogu opstati samo oni koji se najbolje prilagođavaju, prepuni licemjerja, lažnog morala, mediokriteti koji se udružuju oko sitnih interesa. Zato radije gledamo sjene, zato će nas više interesovati da li su se susreli Vendi i Voja nego da li je bilo pravde. Zato ne razumijemo zašto Ilija Čvorović u vrhuncu Kovačevićeve drame pita: "Mene su zatvarali zbog onog u šta su me terali da verujem, a tebe ne zatvaraju zbog onog zašto smo se borili! Pa, majku vam jebem, šta to znači? Jel to znači da sam ja ceo život izigravao budalu, da sam se borio protiv svojih principa i ubeđenja? Jesam ja zatvaran, samo zato što sam viko: Živeo Staljin i bratska jednakost među ljudima?! Jesam zato zatvaran? "

Autor je asistent na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci